Nakon tragičnog raspleta gotovo četrnaestogodišnjeg krivosudnog mrcvarenja ''herceg-bosanske šestorice'' u Haagu, mnogo se govorilo o tomu kakvu je poruku general Praljak htio poslati svojim činom. Jedni misle da je to bila njegova zadnja žrtva za Hrvatsku, pokušaj da na taj način protestira protiv nepravde koja se nanosi njemu i zemlji koju je branio, kad su već svi drugi načini bili iscrpljeni. Drugi misle da kao ponosan i u vlastitu nevinost uvjeren čovjek nije htio živjeti sa stigmom ''ratnog zločinca''. Treći, kojima je ionako bilo kakva Hrvatska trn u oku, misle da je njegov čin kukavički, premda  nikako ne uspijevaju logično obrazložiti zašto tako misle.

   Praljak je već drugi znameniti Hrvat u kratkom vremenskom periodu koji oduzimanjem vlastitog života upućuje krik gluhoj Hrvatskoj. I svijetu. Prvi je Zvonko Bušić koji se, duboko razočaran u stvarnost samostalne Hrvatske o kojoj je sanjao cijeli život, odlučio na taj radikalni čin. Zvonko mi je u nekoliko navrata znao reći da ga u borbi za Hrvatsku samo metak može zaustaviti. Suočen s mirnodopskim rastakanjem Hrvatske - gdje su metci riječi, laži, licemjerje i izdajstvo, i ne ubijaju nego truju, prljaju, guše sve dobro, lijepo i istinito -  on je taj metak ispalio iz vlastitog pištolja. Praljak je ispio otrov suočen ne samo s hrvatskom bijedom i licemjerjem nego i s bešćutnošću i perverzijom svjetskih moćnika. Hrvatska smrt, rekao je još A. G. Matoš, ima više ukusa od hrvatskog općinstva.

  Kad se dvojica takvih ljudi u jednom malom narodu ubiju u relativno kratkom vremenskom razmaku, znači da je vrag odnio šalu i da se nešto gadno iza brda valja. Iz Haaške presude i Praljkova čina može se izvući nekoliko zaključaka važnih za hrvatsku sadašnjost i budućnost. Pokušat ću ih navesti i obrazložiti. Prvo, Presudom je Hrvatskoj na dulji period opet prišivena stigma povijesnog negativca. Budući da se optužba za ustaštvo od prevelike upotrebe već pomalo istrošila, trebalo je onima koji kroje sudbinu svijeta pod hitno smisliti nešto novo. Da u Haagu se sudilo narodima, a ne pojedincima. Jer da nije tako, čestit čovjek kao Praljak ne bi imao što tamo raditi.

  Drugo, ovom presudom i bošnjačkim likovanjem definitivno je dokrajčena Starčevićeva ideja o hrvatstvu bosanskih muslimana, ali i Tuđmanova ideja o ''posebnim odnosima'' iz Washingtonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci nakon ovih zlosretnih događanja ne samo da su se riješili tlapnje o nekakvom jedinstvu, nego vjerojatno ulaze u dugi period turbulentnih odnosa i sukoba, pitanje je samo kojeg intenziteta.

   Treće, mlako i prestrašeno reagiranje hrvatskih vlasti na događanja u Haagu govori da naše vodstvo nije doraslo situaciji. Međutim, objektivna odgovornost je na vlastima prije ove, prije svega Račanovoj vlasti, koja je jednostrano odustala od onog dijela Washingtonskog sporazuma koji je govorio o posebnim odnosima između Hrvatske i Federacije BiH, i na Stipi Mesiću koji je protiv Hrvatske u Haagu svjedočio, a kad se dočepao Pantovčaka, krčmio tajne državne dokumente kao da su mu ćaćevina.

   Četvrto, Hrvatima u BiH nakon ove presude prijeti minoriziranje, obespravljivanje i egzodus. Hrvatska se sa stigmom agresora na BiH neće ni usuditi učiniti nešto više za njih.  Znači Hrvati u BiH moraju zbiti redove i osmisliti novu strategiju i način borbe za svoja prava i opstanak. Konačno, moraju potražiti i nova savezništva. Što znači da neće biti u poziciji da odbijaju savezništvo ni sa Srbima oko stvari gdje im se interesi podudaraju. Svako dalje hrvatsko pomaganje ''bosanskog puta u EU'' besmisleno je i kontraproduktivno.

  Peto, Praljkov čin u određenoj je mjeri pokvario plan lutkarima iz sjene. Zadnja presuda neobičnog Haaškog suda bila je zamišljena kao cinična demonstracija svemoći zakulisnih upravljača svijeta nad tamo nekim Balkancima, kao opomena svim malim i nebitnim što će im se dogoditi ako se drznu braniti vlastitu slobodu protiv volje svjetskih centara moći. Praljak ih je svojim činom zatekao, razotkrio. Vidjelo se to po voštanom Agiusu koji je monotonim glasom nastavio čitati presudu Petkoviću nakon što je Praljak ispio otrov. Što je ta bezosjećajna i tupa gnjida mislila da je Praljak popio!? Rakijicu? Ta Balkanac je… O, Bože, kako oholost i neznanje glupim mogu učiniti učene ljude. Dok panično maše voštanom ručicom tražeći da se spusti zastor i prikrije njegovu sramotu i sramotu njegovih suučesnika, meni se duboko urezuje samo jedna misao: U nebo je vapijući grijeh da ovakav patuljak sudi i presuđuje onakvom gorostasu.

  Šesto, iz Europe Plenkoviću već stižu packe i zbog relativno blagog prijekora koji je uputio Haaškom sudu. U svjetskim se medijima, a sve više i u hrvatskim, Praljkov junački čin na sve načine nastoji umanjiti, izokrenuti, uprljati, obezvrijediti. Blokiraju se Facebook profili onih koji kažu koju lijepu riječ o generalu Praljku ili stavljaju njegove slike. Još jednom se pokazalo da je sva hrvatska politika nakon dvije tisućite bila pogrješna, smušena ili izdajnička. Ili sve troje skupa. U svakom slučaju, krajnje je vrijeme da Hrvatska iznjedri političke elite koje su u stanju misliti Hrvatsku i izvan Europske unije. Takva je umna gimnastika neophodna da bi Hrvatska i u okviri EU mogla suvislo i uspješno funkcionirati.

  Sedmo, svojom žrtvom Praljak nas je prodrmao, dao nam još jednu šansu da sagledamo gdje smo i kamo nam valja stremiti. Možda jednu od posljednjih.     

 

Damir Pešorda