Bauk koji u posljednje vrijeme kruži Europom i svijetom nije bauk komunizma, nije ni Arsen, nego je bauk populizma. Europski činovnici i njihove tuzemne sluge svako malo jadikuju nad sudbinom Europe kojoj prijeti populizam. Tko god spomene štogod o tomu da bi trebalo narod priupitati kad se donose neke važne odluke o budućnosti tog istog naroda, odmah ga proglase populistom.

A to je gotovo isti kao da je fašist. Iliti po naški ustaša. Takve jadikovke neminovno imaju i optimistički dio na kraju. U kojem se najavljuje pobjeda euročinovništva nad populizmom, to jest pobjedu činovnika n ad narodom.

Naime, riječ populizam dolazi od latinske riječi populos (narod). Zanimljivo je da u Klaićevu Rječniku stranih riječi (NMZH, Zagreb, 1978.)objašnjenje pojma populizam glasi – ''struja u književnosti koja nastoji da prikaže narodni život i njegove probleme''. I današnji politički populisti ustvari nastoje nešto slično, to jest – natječući se za narodnu naklonost – progovoriti o stvarnim problemima i brigama koje tište narod. Jesu li njihova obećanja često nerealna – jesu; je su li rješenja koja nude često u praksi neizvediva – jesu. No, to ne mijenja činjenicu da se danas u Europi izgleda jedino populisti nastoji uhvatiti u koštac s uistinu sudbonosnim političkim pitanjima. Stoga, čim čujem kako beskrvne uhljebničke face s visoka govore o populizmu, ništa im ne vjerujem. Ni najgori populisti nisu toli9ko lažljivi koliko oni.

Ako već živimo u demokraciji, onda bi populizam bilo koje vrste trebao biti barem legitiman. U protivnom može se govoriti o svojevrsnoj diktaturi obezličene birokracije. Koja se samo kiti mimikrijskim pridjevima: liberalan, tolerantan, uključiv, multikulturalan itd. Ne pada mi na pamet ovaj tekst pretvoriti u apologiju populizma, osobito ne populizma sračunatog na zavaravanje birača, međutim želim upozoriti na činjenicu da populizam sve više postaje etiketa kojom se diskvalificira svaki glas koji birokratskom setu neoliberalnih dogmi ne ide niz dlaku. Nešto slično kao etikete fašizam, ekstremizam i sl.

Populističkim se bez imalo krzmanja proglašavaju sve stranke koje se usude prozboriti štogod protiv globalizacije. Tako tzv. ''lijevi filozof'' Srećko Horvat, čitam na jednom portalu, kaže: “Diljem Europe već imate desni populizam i poludiktature, od Orbana do Erdogana. Iduća godina, s francuskim i njemačkim izborima, je ključna za Europu. Sudeći po svemu, u Francuskoj ćemo imati situaciju da ćemo na kraju imati izbor kao i u Americi – Sarkozy, koji je nedavno podržao Trumpa, i Le Pen, drugu verziju Trumpa”. Proglasiti Orbana diktatorom – a u nastavku se teksta spominje i fašizam – može samo lijevi ignorant.

Da i nisam od ranije cijenio Orbana, počeo bih ga cijeniti od sada dočim ga Horvat osuđuje. Slično je i s tim nesretnim populizmom. Nekoć sam zazirao od populizma bilo koje vrste, no otkako je postao politička etiketa i izgovor kojim se pokušava narod što više udaljiti od odlučivanja o vlastitoj sudbini, postao sam blaži i prema populizmu. Treba poslušati što takozvani populisti govore i čine, pa tek onda donositi sud o njima. Neki od njih su, zapravo, posljednja crta obrane od srednjostrujaškog zatiranja državne samostalnosti i nacionalnog identiteta.

 

Damir Pešorda