Kako me bije glas ekstremnog desničara, odgovorit ću na naslovno pitanje odmah na početku, eda ne bi tkogod pomislio da ja to raspisujem svojevrsnu potjernicu za vrsnim hrvatskim glumcem Radom Šerbedžijom. Rade Šerbedžija nije četnik. Za biti četnikom nije dostatno imati bradu i biti pravoslavac podrijetlom.

Ne poznajem baš najbolje proceduru po kojoj se postaje četnikom, ali svjestan sam da ona postoji, a koliko je poznato Šerbedžije nikada i nigdje nije pristupio četničkoj organizaciji. Nije Šerbedžija četnik ni u onome širem smislu, to jest u smislu ''žestoki srpski nacionalist''. Štoviše, ako je vjerovati Aci Stankoviću, Rade je Jugoslaven u duši.

Priča o Šerbedžiji i braniteljima te o tomu kako se Šerbedžija nije htio izjasniti tko je agresor u posljednjem ratu na ovim prostoru povlači se hrvatskim javnim prostorom već neko vrijeme. Nisam se namjeravao svojim komentarima uplitati u tu priču jer sam već pomalo umoran od takvih i sličnih apsurdnih prijepora u nedovršenoj državi Hrvatskoj. No, kada su Aleksandar Stanković i njegov gost Slobodan Šnajder počeli braniti Šerbedžiju, nisam mogao odoljeti da se ne umiješam. Uzrujani Stanković tvrdi da je svinjarija Šerbedžiju nazivati četnikom, sli skupa sa Šnajderom drži da je najnormalnije osjećati se Jugoslavenom i zalagati se za jugoslavenstvo. Načelno se mogu složiti s tim premda se ne bi, s obzirom na krvavi rat koji je ova zemlja nedavno vodila braneći se od Jugoslavije i jugoslavenske ideologije, u Hrvatskoj trebalo razmetati jugoslavenstvom. Nije pristojno, a ni ukusno.

Međutim, pravi problem je u nečemu drugom. U tomu što domaći Jugoslaveni sve češće i sve žešće žele ušutkati one koji se u Hrvatskoj osjećaju Hrvatima i to se ne ustručavaju istaknuti. Tako se svako artikulirano hrvatstvo označava kao ustaštvo i fašizam, a svako problematiziranje jugoslavenstva kao ksenofobija. Ako ''cvijet lijeve misli u Hrvata'' skandaloznim proglašava odmjereno i promišljeno hrvatstvo jednog Hasanbegovića, zašto se i Šerbedžiji ne bi moglo prigovoriti njegovo jugoslavenstvo? U čemu je problem? Nećemo valjda u ustav vratiti verbalni delikt? I to samo za jednu stranu!?

Inače, osobno mislim da je ideji hrvatske države veći neprijatelj jugoslavenstvo od četništva. Dok postoji Hrvatska, Jugoslavija ne može postojati, s druge strane postojanje Hrvatske nije nikakva prepreka postojanju Srbije. Čak i veće no što je kao samostalna država u povijesti ikada bila. Dakle, zamislivo je u budućnosti nekakvo pomirenje hrvatskih i srpskih nacionalista, dok pomirenje hrvatskih državotvoraca i Jugoslavena jednostavno nije moguće. Kao što rekoh, samostalna Hrvatska isključuje Jugoslaviju, i obrnuto. Stoga, Hrvatskoj veći peoblem predstavlja jugoslavenstvo od četništva. Uostalom, i u naš Ustav je ugrađena zabrana bilo kakvog južnoslavenskog udruživanja, pa je prema tomu i aktivno zalaganje za takvo povezivanje protuustavno.

Naravno, osjećati se Jugoslavenom i misliti jugoslavenski nije i ne treba biti zabranjeno Hrvatska je demokratska država. No, ako nešto nije zabranjeno, ne znači da je onda dobro i poželjno. Jugoslavenstvo je povijesno pobijeđena ideologija. Zastupnici te ideje dobro su raspoređeni u hrvatskim institucijama, ali dugoročno ta nakaradna ideologija nema šanse. To Jugoslaveni intimno znaju, zato tako histerično reagiraju kada im netko ''dirne u Jugoslaviju''. U Stankovićevoj emisiji Šnajder se založio za dijalog s onima koji misle drukčije. Za jednog ljevičara u hrvatskoj vrlo pohvalan način mišljenja. I jedino s čim bi se mogao složiti u njegovom jednosatnom razgovoru sa Stankovićem. Kada bi se domaći Jugoslaveni toga uistinu držali, s njima bi bila moguća civilizirana rasprava. Slaganje nikada.

 

Damir Pešorda