Ante Starčević, Predstavke, Knjiga II., Jubilei, Knjiga IV., Ruski odnošaji, Knjiga VIII., Djela Dra. Ante Starčevića 1893., 1888., 1879., pretisak, 1995., Inačica, Varaždin, 1995.

U knjizi "Predstavke" objavljena su tri Starčevićeva teksta (Predstavke županije riečke, Predstavka o nepovredivosti i neodgovornosti narodnih zastupnika te Nacrt adrese godine 1878.), iz kojih su proistekla načela Stranke prava, koja Starčević nikad nije napustio.

Nakon ponovnoga uvođenja ustavnoga stanja u Habsburškoj Monarhiji, poslije pada Bachova apsolutizma, Starčević je nastavio politički rad tamo gdje je neuspješno stao ban Jelačić poslije 1848. godine. Nastavio je borbu za uspostavu cjelovite hrvatske države, čiju je samostojnost i neovisnost u odnošaju na austrijske zemlje, kao i na Ugarsku, potvrđivao iz neprekinute tradicije hrvatskoga državnog prava.

Usprotivio se ponajprije austrijskim pokušajima da Kraljevinu Hrvatsku pretvori u nasljednu habsburšku zemlju sa zajedničkim parlamentom u Beču.

Jednakopravan odnošaj kraljevina Hrvatske i Madžarske potvrđivao je također u povijesnim i zasebnim odlukama Hrvatskoga sabora pri odabiru kraljeva. Bez obzira što su u osobi jednoga kralja bili zajednički vladari obiju kraljevina, oni su se, kako argumentira Starčević, posebno krunili za hrvatskoga, a posebno za ugarskog kralja. Pitanje pak naziva kraljevstva Ugarskog (hrvatsko-ugarskog) za cjelokupno područje obiju država argumentirao je razlikom značenja pojmova srednjovjekovne Ugarske i nacionalne države Madžarske.

U prvoj su politički narod dviju kraljevina činili plemići bez obzira na narodnosnu pripadnost s latinskim kao službenim jezikom, dok su u sklop madžarske države ušle različite etničke skupine koje su nakon 1848. stvorile madžarsku naciju. Osim toga naveo je i državnu posebnost Hrvatskoga sabora, izbor bana, samostalnost vojske i financija te noga što danas nazivamo državljanstvom.

Nu čak i ta tanka povezanost prestala je 1848. hrvatsko-madžarskim ratom, u kojem su Hrvati pod vodstvom bana Jelačića pobjedonosno zaštitili svoju državnu opstojnost od madžarskih pokušaja da ih podvrgnu pod svoju vlast, kao i život svoga kralja. Jednako onako kako su Hrvati u Domovinskom ratu (1991.-1995.) poništili zavnohovsku podložnost Beogradu.

Što se pak tiče državne cjelovitosti Starčević se odupirao izručenju Rijeke Madžarskoj i zauzimao se, zbog njezina etničkoga, prirodnoga i državnopravnog statusa, za njezin ostanak u sklopu hrvatske države. Tako je branio je i izdvajanje Međimurja, koje je ban Jelačić 1848. vratio u hrvatski državnopravni sklop, a tražio je i ukidanje Vojne granice te njezin povratak Hrvatskoj.

Smatrao je kako je potrebnu za raspravu o novom ustavnom uređenju i ustanovljenu višestranačkoga Sabora vratiti Dalmaciju pod hrvatsku suverenost, ne samo zato što u Dalmaciji žive Hrvati, nego i na temelju obveza koje proistječu iz ugovora Hrvatskoga sabora s Ferdinandom I. nakon što su ga Hrvati 1527. u Cetingradu izabrali za svoga zakonitog kralja. I ne samo Dalmaciju, nego i onaj "kus zemlje" što su ga zauzeli Turci, a još uvijek nije bio oslobođen.

Ni jedan se narod ne može odreći sebe i onoga što mu po zakonu pripada pa tako to ne može napraviti ni hrvatski narod. U protivnom prestao bi biti narod, a pojedinci koji bi na to pristali počinili bi veleizdaju. Doduše, narod može trpjeti nasilje, ali ako je narod, iskoristit će prvu prigodi i svrgnuti nasilnika, koji je prekršio svoj dio obveza iz ugovora.

Narod pak zastupaju njegovi na izborima izabrani zastupnici, koji u ime naroda donose zakone i štite njegove probitke, dok se kralj skrbi samo za čuvanje tih zakona pa zastupnici moraju uživati pravo na ono što danas nazivamo imunitetom.

U studiji "Jubilei" Starčević je iskoristio obilježavanje 50. obljetnice Strossmayerova svećeništva kako bi progovorio o tadašnjim pokušajima đakovačkoga biskupa da ostvari crkveno jedinstvo između istočne i zapadne Crkve.

Temeljitom povijesnom i komparativnom raščlambom između papinske uloge na zapadu i patrijarhove u Bizantu, a kasnije i u Rusiji, kao i pitanjima protestantizma, Stračević je zaključio kako se, unatoč plemenitim težnjama, iza takvih nastojanja uglavnom prikrivaju politički ciljevi. Bilo da je riječ o ruskim nastojanjima da preko utjecaja Katoličke Crkve postanu vodeća država kršćanskoga svijeta ili pak pojedinih krugova unutar Katoličke Crkve koji pokušavaju iz djelokruga duhovne djelovati i na svjetovnu vlast.

Starčević je s punim pravom argumentirao ulogu rimskih papa u svjetovnoj vlasti sve do pojave jakih država. Oni su, naime gotovo cijelo tisućljeće, bili jedini auktoriteti, koji su mogli uspostaviti kakav-takav red i mir te zaštiti slabije od nasilnih i samoživih moćnika.

Djelujući na svjetovnom planu, oni su, kao i drugi ljudi ponekad griješili, što treba razlikovati od područja njihove duhovne vlasti, u kojoj su pape u vjerskim pitanjima nezabludivi. Ova studija ni danas nije izgubila gotovo ništa na svojoj svježini, poglavito ako se gleda u svjetlu najnovijih pokušaja srpskoga patrijarha Irineja da okleveta hrvatskoga kardinala Stepinca te u ime navodnoga ekumenizma spriječi njegovu kanonizaciju, kako bi na račun hrvatskoga naroda i hrvatskoga državnog teritorija pripremio svojevrsni put za proširenje granica velike Srbije.

U knjižici "Ruski odnošaji" (Rusija u Iztoku, Oporuka Petra Velikoga, Ruski pokret) Starčević se bavi narastajućom ruskom državnom moći, europskim politikama prema Rusiji te unutarruskim odnošajima.

U prvoj studiji politički raščlanjuje pojavu Rusije u Podunavlju, na Balkanu, Siriji te dalje na Bliskom istoku i odnošajem europskih velevlasti prema ruskom političkom nastupanju.

Osim političke raščlambe o ponašanju europskih sila prema Rusiji, prostor za rusko napredovanje na istoku, odnosno prostoru što ga je gubila Turska, gledao je u sebičnoj europskoj politici, koja za razliku od tadašnje Rusije, nije htjela ponuditi slobodu potlačenim narodima, što se ponajprije odnosi na Habsburge, koji su u sklopu svoje Monarhije, između ostalih, držali potlačenima i same Hrvate, unatoč njihovoj stoljetnoj borbi protiv Osmanlija.

U eseju "Oporuka Petra Velikoga" orisao je karakter ondašnje politike, koja se i danas makijavelistički nesmiljeno provodi, a to više, makijavelizam kao i u Starčevićevo doba, provodi se na štetu naroda u kojem različite skupine himbeno "prodikuju" o ugrozi različitih prava.

Među tim udruga, smatrao je Starčević, bio je znatan broj uhoda iz zainteresiranih država. Sam pak tekst makijavelističke oporuke Petra Velikoga, kao da se i danas podudara sa smjernicama ruske vanjske politike.

Govoreći o ruskom pokretu, unatoč nedostatka temeljitijega zaključka, raščlanio je pojedine političke skupine u tadašnjoj Rusiji, koje će za tridesetak godina pripremiti put u "oktobarsku" katastrofu Rusije, ali i polovice europskih država.

Genij jednoga Starčevića je doista rijetkost ne samo u hrvatskim, nego s obzirom na okolnosti u kojima je djelovao, i u europskim razmjerima. On je doista politički prorok, koji je očima 19. stoljeća ne samo najavio burno stoljeće puno nasilja i prevrata, nestanka višenarodnih država i pojave novih emancipiranih suverenih država, nego i konačnu obnovu hrvatske državne neovisnosti.

Nu dalekovidna svježina njegovih pogleda prešla je i u novo tisućljeće pa se ne treba čuditi, ako u Starčevićevim djelima pronađete još uvijek žive političke obrasce, koji su na snazi i u današnjoj Europskoj uniji te njezinu političkom okruženju.

 

Trpimir Kovač

Share
0