U poznatoj Marinkovićevoj noveli Ruke prepiru se lijeva i desna ruka, ali kada se suoče s protivnikom djeluju zajedno i odbijaju napad. Kako je djelo lektirno, svake godine na stotine profesora djeci u školama objašnjava da je lijeva ruka simbolizira osjećajnu stranu ljudskog bića, a desna razumsku.

No, to je samo jedno od mogućih tumačenja, djela vrijedna pamćenja nikada nisu jednoznačna. Ništa nas ne sprječava ruke uzmemo kao ljevicu i desnicu u političkom smislu, a njihovog vlasnika kao personifikaciju društva samog.

Recimo, hrvatskog društva. I ta alegorija uspješno funkcionira do jedne točka. Onda je hrvatska stvarnost grubo ukida kao relevantnu. Naime, hrvatska ljevica i desnica ne djeluju složno kad se suoče s vanjskom ugrozom hrvatskih interesa. Naprotiv! Natječu se tko će zadobiti simpatije i pomoć toga koji ugrožava Hrvatsku, eda bi naškodili svojim oponentima i Hrvatskoj u cjelini. Slikovitije, lijeva ruka pomaže napadaču da nadvlada vlasnika ruku, to jest Hrvatsku. Tako se od dvije tisućite razdržavljuje netom stvorena država. Iskreno, posao je to već skoro doveden kraju.

Ono pak u čemu su obje hrvatske ''ruke'' složne jest trpanje javnog u svoje privatne džepove. Tu se ljevica i desnica, izgleda, nimalo ne razlikuju. S tim da ljevica valjda više uživa dok se krčmi hrvatsko, a i relaksiraniji su jer znaju da nekom Bajiću ili Cvitanu neće odgovarati za svoje marifetluke. Naime, jedino konstantno pravilo hrvatskog pravosuđa jest da ''pošten drug i komunist'' ne može ni za što biti kriv. Barem dok je odan Partiji. Ako slučajno zahiri, onda ga gnjave kao, recimo, Bandića. Ipak, ni njega neće gnjaviti zbog doista bitnih prijestupa, jer - ako je takvih bilo - oni su rađeni u dosluhu Partijom i u interesu Partije. Bandić je postao problem tek kada je postao samostalni strijelac.

Hrvatska lijeva i hrvatska desna, dakle, umjesto da zajedno brane ono što je hrvatsko, glože se međusobno, složno pljačkaju državu, a ljevica uz to još čini štetu i iz čisto antihrvatskog poriva. Doduše, oni to ne nazivaju antihrvatstvom nego antifašizmom, ali to je samo ''da se Vlasi ne dosete''. Toliko štetočina ni puno veća i bogatija zemlja ne bi mogla podnijeti na duži rok. Da stvar bude još gora, kada se u priču umiješa tzv. centar iliti treći put – sve to skupa postane još tužnije i još ružnije. Zapravo, tragikomično kazalište apsurda! Od Budišinih kvaziliberala, preko Granićeva Demokratskog centra, Tomčićevih kaputaša i Čačić-Pusićkinih orjunaša do Petrovljevih ćuprijaša cijela jedna besprizorna bulumenta pohlepnih trećeputaša haračila je i harači ovom zemljom.

A mediji papagajski ponavljaju kako, eto, Hrvatskoj fali treći put, kojega nema pa nema. Na našu žalost, ima ga, ima, on je stalno tu, prisutan. I skupa s ljevicom, a ponekad i s lažnom desnicom, uništava ovu zemlju. Gledamo sada taj famozni ''treći put'', koji se za ovu priliku naziva Mostom, kako izluđuje ovu ludostima ionako izluđenu zemlju. I uvodi je u apsurdnu krizu kojoj se ne nazire nikakav povoljan rasplet. Tako da poželi čovjek da nema nikakva ''trećeg puta'' ma koliko lijeva i desna ruka bile u zavadi i neskladu.

 

Damir Pešorda

Share
0