U svakom čovjeku, ma kako neznatan bio, tinja želja da se izdigne iznad sivila prosječnosti, da učini ili postigne nešto iznimno po čemu će ga pamtiti. Ako ne u svijetu, ono barem u njegovu sokaku. Većina ljudi ipak ostane na razini maštanja ili mutnih planova koji se nikada ne realiziraju, neki uz puno nastojanja dosegnu tek osobnu katastrofu, a samo se rijetki uistinu uspiju uzdići iznad prosječnosti. Treba, doduše, priznati da ni sva vremena nisu podjednako sklona uzdizanju pojedinca do kolektivnog pamćenja. Devedesetih su godina mnogi naoko obični ljudi postali heroji zahvaljujući Domovinskom ratu. No taj način uzdizanja zahtijeva veliku osobnu hrabrost i altruizam. Što preostaje ljudima koji te osobine nemaju? Ostaje im, naravno, neki iznimni talent ili sreća. Kako znamo da i sreća voli hrabre, a da je izniman talent za znanost, sport ili umjetnost prilično rijetka stvar – lako možemo zaključiti da onome tko nije ni hrabar ni talentiran prijeti vrlo izgledna opasnost da proživi prosječan, to jest neprimijećen život.

Zato treba odati priznanje ljudima koji su se, unatoč nesklonim im zvijezdama, uspjeli uzdignuti iznad prosjeka i postati svojevrsnim junacima svoga doba. Početak ovog stoljeća nije puno obećavao rođenim junacima. Rata nije bilo, važne uloge i financijska moć već su bile podijeljene, politika predvidiva. U takvim uvjetima do izražaja dolazi originalnost, kao i čudačka ustrajnost. Čitam tako u novinama o čovjeku koji je zbog ozljede malog prsta uspio na bolovanju ostati osamnaest godina! Evo te vijesti: ''Bogoslav Petean (58) iz Pule još je prije 18 godina odlukom tadašnjih HEP-ovih moćnika u pulskoj Elektroistri postavljen na radno mjesto koordinatora u službi prodaje. Radio je tek nešto više od sedam mjeseci dok se nije poskliznuo niz stepenice. Iščašio je mali prst lijeve ruke i od tada do danas, gotovo punih 20 godina, po onoj vjerovali ili ne, nije se pojavio na poslu u pulskoj Elektroistri, iako stanuje samo 200-tinjak metara dalje. Još ga vode kao zaposlenika kojega na radnome mjestu nema, a slučaj će, kako doznajemo, imati i sudski epilog.'' Ni Borges ni Kafka udruženim snagama ne bi umjeli napisati ovako efektan početak! Hajrudin Merdanović, nepoznati novinar, uspio je, ne sluteći i ne težeći tomu, dodirnuti ''ono nešto''. Za što bi Miljenko Jergović i Jurica Pavičić bez razmišljanja otišli na misu za Antu Pavelića.

Zasluga, naravno, nije Hajrudinova, on je samo zapisao činjenice iz Bogoslavova slučaja. Na žalost, zasluge neće biti priznate ni Bogoslavu. Slučaj će, kako čitamo, imati sudski epilog. Kako kod nas procesi traju koliko traju, veliki su izgledi da Bogoslav ode u zasluženu mirovinu prije nego taj sudski proces završi. Na novinarski upit o svom slučaju Bogoslav mudro odgovara: - Djelatnik sam HEP-a i ne smijem vam davati nikakve izjave koje se odnose na tvrtku jer su to tajni podaci kadrovske službe. Bogoslavova borba protiv sustava trajala je dugo i sigurno je bila teška, prepuna iznenadnih obrata, stupica i birokratskih zavrzlama na kojima je rastao i čeličio se njegov nepokorni duh, brusila nesvakidašnja domišljatost i lucidnost. Kažu da su ga viđali sa štakama u gradu, treba doći od povrede malog prsta do štaka! Anonimni izvor novinaru zloslutno otkriva: ''Ta ozljeda malog prsta postajala je sve veća i veća te smo ga viđali u gradu kako hoda na dvije štake.'' Gotovo sam siguran da se Bogoslav junački nosio i sa stotine drugih bolesti tijekom tih godina opasnog življenja, to jest izbjegavanja odlaska na posao. Trebala mu je golema vještina da uvjeri doktore da mu produžuju bolovanje sve te godine.

Zamišljam ga kako se zgrčen poput crva žali na bolove u kralješnici, kako smrknut od bola otkriva da ima ''teniski lakat'', kako ga pustoše gripe, prehlade i alergije, kako ga iznuruju crijevne zaraze i fantomski glasovi u glavi, kako ga muče dvojbe: meniskus ili trzajna ozljeda vrata… Novinar nam otkriva da su Bogoslavu u Eletroistri čak pokušavali dati i otkaz, ali to nije bilo izvedivo jer, navodno, otkaz da bi bio valjan mora biti ''fizički uručen'', što je Bogoslav do sada uspješno izbjegavao. Zamišljam ga kako stoji na početku svoje ulice, u sjenci brijesta, oslonjen na štaku i motri čeka li ga možda poštar u zasjedi ispred njegova stana. Osama bin Laden, uza sve svoje bogatstvo, vještinu i čuvare, nije uspio izbjeći da mu Amerikanci ''fizički uruče'' svoju poruku, Bogoslav Eletroistrinu pak jest.

Dragi čitaoče, moram priznati da Bogoslavov slučaj u meni budi dvojake osjećaje. S jedne strane mu se divim, s druge strane ga osuđujem. Bogoslav se zaposlio kao koordinator u službi prodaje u Elektroistri te se, iako nije radio nego sedam mjeseci u dvadesetak godina, pokazao kao iznimno vješt prodavač svojih nepostojećih usluga Elektroistri. Mislim da je kao stvoren za angažman u našoj vladi. Na mjestu ''koordinatora prodaje magle''. Onoga Amerikanca, Browna, treba poslati odakle je i došao, a dovesti Bogoslava.

 

Damir Pešorda

Share
0