U prestižnom znanstvenom časopisu Nature 3. rujna objavljena je prva sveobuhvatna genetska studija koja razotkriva podrijetlo i migracijske putove slavenskih naroda, uključujući i Hrvate.

Studiju potpisuje međunarodni tim od četrdesetak znanstvenika iz Njemačke, Austrije, Poljske, Češke i Hrvatske, predvođen konzorcijem HistoGenes, a s hrvatske strane sudjelovali su akademik Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i bivši ravnatelj Arheološkog muzeja u Zadru dr. sc. Radomir Jurić.

Istraživanjem više od 550 drevnih genoma, znanstvenici su po prvi put genetski potvrdili da Slaveni potječu iz područja današnje južne Bjelorusije i središnje Ukrajine, čime je potvrđena teorija koju su godinama sugerirali jezične i arheološke rekonstrukcije. Podaci otkrivaju da je između 6. i 8. stoljeća došlo do velike genetske promjene u zemljama poput Poljske, istočne Njemačke, Ukrajine i Hrvatske. U nekim regijama, više od 80 posto tadašnje populacije potječe od slavenskih doseljenika.

Miješanja novopridošlih Slavena s lokalnim stanovništvom

No, dok su u Njemačkoj i Poljskoj germanska plemena gotovo potpuno zamijenjena slavenskom populacijom, u Hrvatskoj je došlo do miješanja novopridošlih Slavena s lokalnim stanovništvom, što je rezultiralo hibridnim društvima. Počevši od 6. stoljeća, slavenske skupine počinju se pojavljivati u pisanim izvorima Bizanta i Zapada, naseljavajući prostore od Baltika do Balkana te od rijeka Labe do Volge. 

"Iako su izravni dokazi iz ranih slavenskih središnjih područja i dalje rijetki, naši genetski rezultati nude prve konkretne tragove o formiranju slavenskog podrijetla – ukazujući na vjerojatno ishodište negdje između rijeka Dnjestra i Dona", kazao je Joscha Gretzinger, genetičar s Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu i glavni autor studije.  

U Hrvatskoj su se nove doseljeničke zajednice u puno većoj mjeri prilagodile ranijim, već postojećim društvenim strukturama te je njihov donio mnogo manji poremećaj postojećim društvenim obrascima, a društvena organizacija često je zadržala neke značajke ranijih razdoblja, što je rezultiralo zajednicama u kojima su se novi i stari običaji miješali ili opstajali jedni uz druge.

"Umjesto jednog naroda koji se kreće kao cjelina, slavenska ekspanzija nije bila monolitan događaj, već mozaik različitih skupina, od kojih je svaka na svoj način prilagodila i spojila tradicije, što sugerira da nikada nije postojalo samo jedno 'slavensko' identitetno obilježje, već mnoga", objasnila je Zuzana Hofmanová iz MPI EVA i Masarykovog sveučilišta u Brnu, jedna od glavnih autorica studije. 

Pradomovina uz gornji tok rijeke Dnjepar

Istraživanja provedena u Hrvatskoj posebno su važna jer rješavaju jedno od ključnih pitanja hrvatskog nacionalnog identiteta: tko su Hrvati i kada su stigli na istočnu Jadransku obalu. "Brojni hrvatski znanstvenici pokušali su odgovoriti na ova pitanja. Isto kao i zajednice koje su naselile istočnu Njemačku i Poljsku,  Hrvati dolaze s područja kojega čini moderna južna Bjelorusija i sjeverna Ukrajina, uglavnom uz gornji tok rijeke Dnjepar.

Nismo još sigurni kada su krenuli na put, ali na istočnu obalu Jadrana stižu u drugoj polovici 7. stoljeća, što ne znači da ih se dio nije doselio i ranije. Dakle, našim istraživanjima potvrđeno je doseljenje Hrvata u sedmom stoljeću, iako je hrvatsko ime prvi put zapisano tek u devetom stoljeću nakon stvaranja hrvatske države, a što se tiče pradomovine Hrvata, ona se uobičajeno smještala u južnu Poljsku i sjevernu Češku, dok ju rezultati naših istraživanja smještaju dosta sjevernije i istočnije.

Asimiliranje starosjedioca

Važno je istaknuti dvije stvari: radilo se o migraciji izdaleka, pri čemu su ljudi morali prijeći put od 2500 do 3000 kilometara, uglavnom pješice, i doseljavale su se čitave zajednice, ne samo muškarci, a u povijesti su rijetki slučajevi da se seli cijeli narod. Drevna DNA iz Hrvatske pokazuje značajan priljev novog istočnoeuropskog podrijetla, ali ne i potpunu genetsku promjenu. Umjesto toga, istočnoeuropski doseljenici miješali su se s lokalnim populacijama stvarajući nove, hibridne zajednice", kazao je akademik Mario Šlaus.

"Treba istaknuti i to da su Hrvati, za razliku od drugih sličnih zajednica, rado primali došljake tijekom putovanja, a kad su došli primali su i starosjedioce, i među njima nema razlike, već vlada egalitarizam pa su tako jedni uz druge pokapane genetski različite osobe", istaknuo je Šlaus.

U Hrvatskoj slavenska migracija nije bila osvajački val, već dugotrajan proces miješanih brakova i prilagodbe što je rezultiralo kulturnom, jezičnom i genetskom raznolikošću koja i danas obilježava ovaj dio Europe. Nova genetska otkrića podržavaju interpretaciju prema kojoj su Slaveni naseljavali nova područja bez nametanja fiksnog identiteta, objavio je Večernji list.

M.M.

Share
0