Prikaz knjige Božidara Brezinščaka Bagole: Sam svoj dokaz (dnevnik općinskog načelnika), «Tonimir», Varaždinske Toplice, 2011.

Božidar Brezinščak Bagola (9. studenog 1947.) afirmiran je hrvatski pjesnik, prozaik, putopisac i književni prevodilac. Na književnoj sceni traje od 1971. godine kada je objavio svoju prvu zbirku stihova «Bjegunac svete uspomene». Međutim, manje je poznato da je Bagola prisutan u hrvatskome političkom životu, na lokalnoj razini svoga rodnoga mjesta Hum na Sutli. Ondje je obnašao u tri navrata dužnost općinskog načelnika. Upravo ovo razdoblje svoga života opisao je u knjizi «Sam svoj dokaz». Stoga je ova knjiga podijeljena prema slijedećim razdobljima: «Prvi mandat (23.11.1992. – 1.8.1995.)»; «U međuvremenu (13.9.1995.-30.12.2000.)»; «Drugi mandat (2. siječnja 2001. – 3. lipnja 2005.)»; «Treći mandat (4. lipnja 2005. do 17. lipnja 2009.)» ; «Na čekanju (19. lipnja 2009. – 25. listopada 2009.)». Bagola je zapravo, objavio vlastite dnevničke bilješke. Kako nije obznanio niti jedan faksimil izvornika, za pretpostaviti je kako je riječ o redakciji dnevnika kako bi postao literarno djelo. Stoga pojedine sadržaje smijemo promatrati i kao tzv. naknadnu pamet.

Bagolini dnevnički zapisi relativno su kratke prozne cjeline, najčešće do jedne kartice teksta. Zadani obim prisiljavao je autora da ono što želi zapisati, čini to zgusnuto, odnosno da se usredotoči samo ono što je smatrao u tome trenutku najvažnijim. Stoga «Sam svoj dokaz» sadrži brojne obavijesti, ocjene, prosudbe i zabilješke ne samo o Božidaru Brezinščaku Bagoli kao književniku, odnosno o književnim temama, već i o političkim, kulturnim, gospodarskim i hrvatsko-slovenskim prilikama u prostoru u kojem je pisac živio i djelovao. Stoga se dnevnik «Sam svoj dokaz» može se promatrati s više motrišta: kao literarno djelo dnevničkoga žanra, kao kronologiju općine Hum na Sutli, što znači kao vrelo povijesnih činjenica, te na kraju kao političko promatranje i ocjenjivanje stranaka, ljudi i događaja. Budući je pisac bio sudionikom, pa i kreatorom bitnih političkih procesa u Humu na Sutli, njegova svjedočenja imaju dokumentarnu važnost. Svi se navedeni aspekti isprepliću i čine postmodernističku kolažnu cjelinu, tako da je knjigu «Sam svoj dokaz» moguće čitati i kao roman, u kojem je glavnu junak ujedno i njezin pisac.

Kako je Božidar Brzinšćak Bagola prije svega književnik, po vokaciji i temperamentu, ovo djelo ima, dakako, primarno literarne ambicije. Poglavito na to upućuje stil kojim je pisano. Na mnogim mjestima pisac izlazi iz sfere čiste književnosti i upušta se u ocjenjivanje pojedinih filozofa i filozofskih pozicija. No, i tada njegov je diskurs književni.

Činjenica koja obilježava Bagolin dnevnike neprestani je sukob u njemu samome između pjesnika i uzvišenosti pjesničkog poziva koji on osjeća kao svoju intelektualnu i ljudsku samobitnost, i, s druge strane, naše tranzicijske političke pragmatike u kojoj nema nimalo poetike, jer stavlja u prvi plan stranačku stegu, manipulacije i borbu za vlast kao temeljni, osnovni i jedini cilj. Ove dvije strane rijetko se mogu pomiriti, odnosno staviti u takav odnos u kojem će se, obogaćivati, ispomagati i nadopunjavati. Pjesniku je potrebna sloboda, nadahnuće, trenuci osame i koncentracije, pa i kontemplacija, dok politika to ne omogućava. Stoga se pisac ovoga članka često puta pitao, čitajući Bagolin dnevnik, što mu je sve to trebalo? No, politika, a poglavito pozicija u izvršnoj vlasti, ima niz prednosti koje su autora, očito privlačile, kao npr. ugled, utjecaj na zbivanja u svojoj sredini, mogućnost pozitivnog djelovanja na život ljudi, podizanje gospodarskih, komunalnih, infrastrukturnih objekata, itd. Bagola ne bježi u svome dnevniku od iskazivanja dihotomije u kojoj živi,  odnosno razapetosti na koju je pristao dragovoljno. Na mnogim mjestima priznaje snažnu potrebu za slobodom i bavljenjem isključivo književnim radom, a onda ponovno podliježe sirenskome zovu politike, premda mu ona donosi razočaranja. Naime, kao pjesnik Bagola teško podnosi stranačku stegu, a bez stege ne može biti u stranci odnosno stranački kandidat. Mijenja stranke, nadajući kako će u novoj ostvariti harmoniju između svojih želja i političke stvarnosti. Naravno, to nije moguće i takva pozicija dovodi autora da napetosti sa samim sobom, ali i sa stranačkom hijerarhijom.  Zbog toga su česte njegove optužbe na račun stranačkih suradnika. Evo primjera:

- 7. veljače 1993.

«Danas se u našoj zemlji provode izbori za Županijski dom Hrvatskog Sabora, Županijske skupštine i općinska vijeća. Ima više od godinu dana kako sam otvoreno zagovarao osnivanje Krapinsko-zagorske županije sa sjedištem u Krapini, radovao se ovim izborima, sve dok me stranački kolege, sebeljubivo plitki i poslušni gorima od sebe – nisu posve gurnuli u stranu, na šesto mjesto stranačke liste za općinsko vijeće. Zato me izbori gotovo i ne zanimaju, nimalo me ne privlače a pobjeda moje stranke najozbiljnije me plaši zato što je na tim listama previše prekaljenih «udbaša» i «kosovaca», aktivista državne sigurnosti, odnosno političke policije u bivšoj državi».

Umjesto stranačke stege Bagola razmišlja kako bi se stranački život mogao odvijati na drukčiji način:  «Načelnik zauzima središnje i korektno mjesto. Sva odgovornost je na njemu i zato mora stalno kontrolirati samog sebe, odstranjivati egoizam i predrasude. Mora biti uzvišen kod prosuđivanja kod sporova i određivanja neophodnih kazni. Samovolju mora stalno obuzdavati disciplinom koja dolazi iznutra. Čovjek mora biti poslušan sudbini, biti spreman doći i otići kad se to mora zbiti. Savezi, lože, režimi, lobiji, koji bi htjeli čovjeka trajno vezati uz neku dužnost, počivaju na kukavičkoj laži i neumjerenoj taštini. Osobna jakost i najveći prijatelj kriju se u samodisciplini i pravovremenom prepoznavanju pogrešnog koraka». (13. ožujka 1993.).

- 18. travnja 1993. u svoj dnevnik Bagola piše slijedeće: «Samovoljno napuštanje Partije,  koja je u to vrijeme pokazivala sve goropadnije boljševičko lice, obrazložio sam konkretnim nepodopštinama i narušavanjem osnovnih humanističkih načela. Naravno da sam smjesta bio smijenjen s funkcije općinskog tajnika za kulturu i informiranje. Smijenjen po direktivi izvršnog vijeća, svog suškolarca i političkog njuškala. Srećom, za nepune četiri godine došlo je do prvih demokratskih izbora».

Božidar Brezinščak u svome dnevniku otkriva obimnu literaturu koju je čitao. On, zapravo, živi s tom literaturom i njezinim junacima. Tako 10. srpnja 1993. u dnevnik zapisuje:

«Upravo sam završio čitanje romana Janko Borislavić Ksavera Šandora Gjalskog. Glavni junak, odgojen u mladosti za celibat, a kasnije sav ogrezao u pesimizam Schopenhauerove filozofije, uspio se opet vratiti vjeri te mu je iz svake riječi pršila dobrota duše, svijest dužnosti i ljubav k zvanju. Takav borislavićevski tip intelektualca ima u velikoj mjeri svog nasljednika u meni».

Dnevnik «Sam svoj svjedok» otkriva i autorove intelektualne preokupacije i opservacije. Kao katolik u traženju rješenja za niz životnih problema i dilema, on se, međutim, premda bi to bilo za očekivati, ne oslanja jedino na Bibliju, već i na istočnjački religiozni i filozofski svjetonazor, na Kuran, te na zapadnjačku filozofiju.

Glede vlastitoga političkog djelovanja Bagola je detaljni opisivač zbivanja u svome kraju. Stoga je ovaj dnevnik i prilog povijesti Huma na Sutli i toga dijela Hrvatskog Zagorja. Dne 10. prosinca 1993. on piše: «Čini mi se da drugi oko mene naprosto jure naprijed i stječu znatne materijalne dobitke. Hoće li se ikad razotkriti prljavi poslovi njihova bogaćenja? Ili me to zavist mami na nepošten put? Ne smijem pasti u iskušenje da moć koju dužnosnički posjedujem primjenjujem u svoju osobnu korist».

A 16. veljače 1994. u dnevniku je napisao: »Nešto mi govori da otvoreno napadnem stranačke vukove, zapalim šibicu i rastjeram prijetvorne beštije. Takav napad je opravdan, jer mu je cilj kazniti one koji se ne pokoravaju pravednim zakonima. Ne mogu se dobro i zlo istovremeno izabrati, a još manje istovremeno provoditi. Jasno i nedvosmisleno upozorio sam stranačke kolege na nekorektno ponašanje i neopravdano koristoljublje. Riječi su možda bile preteške. Osjećam da se grana na kojoj sjedim opasno savila. Podmitljivost pojedinaca razara slogu, okreću mi leđa».

Iz napetosti koju donosi politička pragmatika, pisac 29. listopada 1996. postavlja sam sebi krucijalno, premda retoričko pitanje: «Umire li to pjesnik u meni?» Slijedi odgovor koji bi se mogao shvatiti kao samozavaravanje, ali i kao lukavstvo političkoga uma: « Ne vjerujem u to. Pjesnik je samo obiteljski dotučen, iscijeđen i prikladan za brisanje suđa, uređivanje podruma, kopanje vrta, kopanje jama za sadnice novih voćaka…»

Božidar Brezinščak suočava se na mnogo mjesta u dnevniku «Sam svoj svjedook» sa vlastitim kršćanskim svjetonazorom. U takvim trenutcima iz njega progovara vjernik i buntovnik u istoj osobi. Na žalost, obično prevladava buntovnik. Npr. 20. rujna 2001. on piše:

«Danas prije podne došao je u moj ured izdavač Josip Vnučec i rekao mi da nema baš povoljne vijesti za mene. Odmah mi je bilo jasno da se posao oko tiskanja romana o ubijenom svećeniku izjalovio. Naime, moj dobri izdavač dao je rukopis romana, unatoč pohvalnim ocjenama Božidara Petrača i Stjepana Licea, na čitanje nekolicini crkvenih uglednika koji mu savjetuju da se ne upušta u objelodanjivanje rukopisa, jer bi mu to moglo naškoditi. Iz njegovih rečenica mogao sam zaključiti kako se ipak boji za sebe, pozivajući se na uglednu gospodu s Kaptola koja misle da knjiga nije poželjna ni kod jednoga katoličkog nakladnika, jer po njihovu mišljenju autor preoštro sudi o crkvenom odgoju i nekim svećenicima. Drugim riječima, moj sukob s crkvenim strukturama davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavlja se i danas. Pokojni Tonček Grahovar je u našim čestim razgovorima uvijek odobravao moj način razmišljanja. Zar zbog toga ne smije ugledati svijetlo dana roman o njemu?. Pitam se tko su najžešći protivnici objavljivanja romansirane biografije o jednom životu i zagonetnoj smrti župnika Grahovara? Nisu li to profinjeni licemjeri kojima je ponajprije stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju, moralnu crvljivost, na duhovnu trulež i raspadljivost?», itd. Ovdje je buntovnik pokazao svoje ljutito, pa i zločesto lice.

Bilo bi zanimljivo izdvojiti iz dnevnika samo Bagolina razmišljanja o hrvatskim književnicima i njihovim djelima koja je pročitao. Zapisi takve vrste čitaju se na drugi način i otkrivaju obrazovanog, hrabrog i osjetljivog književnika. Navodimo dva primjera kako bi potkrijepili rečeno.

- Dne 2. veljače 2009. on  piše: «Žao mi je što sam nekoliko sati prokockao čitajući najnoviju knjižurinu Ive Brešana Ništa sveto. U njoj nema ni jednog pozitivnog i čovječnog lika, a sam je junak bez moralnih skrupula, spreman služiti svakom gospodaru, pa tako ovisno o okolnostima radi za Udbu, za Hrvatsku vojsku, ili za srpsku stranu u Domovinskom ratu. Sadržaj knjige je smeće, a vrsnoća stila preljev koji tom smeću daje izgled kolača zapakirana u tvrde korice uglednoga zagrebačkog nakladnika. «Jedino do čega mi je uistinu stalo, to je kako preživjeti svoj vijek što udobnije i bez većih briga». Sva takozvana duhovna nadgradnja autoru je obična utvara. Zato se posve nedolično, sebično i puteno gadljivo izruguje svemu što je hrvatsko, domoljubno i karakterno».

- O tragičnom pjesniku Viktoru Vidi Bagola piše 28. srpnja 1999. slijedeće: »Jučer i danas pročitao sam izabrana djela Viktora Vide. Ima nečeg katolički potresnog u ovog pjesnika, bokeljskog Hrvata iz Kotora, hrvatskog emigranta koji je izvršio samoubojstvo u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu. Najviše me iznenadio i duboko pogodio prijelom koji se u njemu zbio u godini mog rođenja, kad je u Rimu na talijanskom jeziku napisao slijedeće stihove:

Sad zamišljen hodam između ljudi i stvari,

Nedostižan kao predmet koji nije

od ovozemaljske tvari.

Samo jedan glas

koji je došao iz tko zna kakve daljine

ponekad me podsjeća da postojim

u svijetu koji možda ne postoji.

To je svjedočanstvo istinske vjere, iskona u sebi, divljenja jačeg od smrti, odnosno čuđenja za koje valja živjeti. To svoje čuđenje oplemenjivao je religioznim nadahnućem još trinaest godina, uglavnom sjetnim uspomenama i sve pobožnijim vapajima koji završavaju zatomljenim vriskom grozničava uma i ojađene duše vjernika: Spremi me, Vječni Oče, usred tvojih grudi u otajni dom, tamo ću snivati jer sam skršen od teške borbe sa zlom.

Pokoj vječni i slava jednom od najpotresnijih hrvatskih pjesnika u emigraciji.

U dnevniku «Sam svoj dokaz» posebno mjesto pripada autorovoj intimi, njegovim bračnim i obiteljskim odnosima. Ti nam nadnevci otkrivaju predanog muža koji za svoju ženu ima samo riječi ljubavi, unatoč činjenici što su u godinama kada se javljaju i unuci, skrbnog oca koji obožava svoju djecu i strepi nad njihovim životima, člana obitelji uvijek pozitivno nastrojenog prema rodbini.

Za hrvatsko-slovenske kulturne veze Bagola je učinio vrlo mnogo. Ne samo što je na hrvatski prevodio najveća imena njihove književnosti i crkvenoga života, već je s njima i osobno prijateljevao. Naročito se to odnosi na velikoga pjesnika Edvarda Kocbeka. O tom vidu Bagoline književne zauzetosti u ovoj se knjizi nalaze dragocjene obavijesti.

Knjiga «Sam svoj dokaz» ima važno mjesto u lokalnoj sredini iz koje autor potječe i u kojoj je djelovao. Međutim, budući je riječ o istaknutom hrvatskom književniku, ovo je djelo i prilog našoj literaturi poglavito onoj dnevničkoga karaktera. Mnogi od političara objavljuju svoja sjećanja i svoje uspomene ali ona nemaju misaonu i literarnu dimenziju Bagolina dnevnika.

Đuro Vidmarović

Vezani članci:

• "Sam svoj dokaz" Božidara Bagole: Zanimljiva knjiga dnevničkih zapisa