VRO “Oluja” se mora sagledavati u kontekstu tadašnjih geopolitičkih, međunarodno i nacionalno-sigurnosnih procesa. Posebnu pozornost moramo posvetiti događajima koji su joj prethodili, a to su, prije svega gušenje i rušenje suverenosti, neovisnosti i samostalnosti hrvatske države i demokratski izabrane hrvatske vlasti, te osporavanje nacionalne slobode hrvatskom narodu. Ta zločinstva su izazvala ogromne ljudske žrtve i patnje, četverogodišnju prognaničku i gospodarsku agoniju izazvanu brutalnom agresijom i okupacijom hrvatskog teritorija te presijecanjem glavnih komunikacija između sjevernog i južnog dijela naše države.

Svima nama, sudionicima tih zbivanja, još su svježa sjećanja na te stravične činjenice, ponajprije da je neprijateljskim i agresorskim djelovanjem JNA, Srbije, Crne Gore i pobunjeničkih srpskih paravojnih postrojbi na području naše države od 1991. godine do “Oluje” ubijeno više od 11 tisuća žrtava, najvećim dijelom Hrvata, ali i drugih građana nesrpske nacionalnosti, otkriveno je 147 masovnih grobnica sa 3433 bestijalno, najokrutnije ubijenih ljudi. Pored masovnih, otkriveno je i 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih agresorskih postrojbi, a još uvijek tragamo za 999 osoba nestalih tijekom Domovinskog rata. Čak 30.000 osoba je završilo u srpskim koncetracijskim logorima, više od 3000 žena je sustavno silovano, preko 30.000 osoba je teže ili lakše ranjeno. U pojedinim ratnim razdobljima je u Hrvatskoj bilo više od 700.000 izbjeglih i proganih osoba, od čega čak 402.768 osoba iz BiH, a do kraja lipnja 1994. godine bilo je registrirano 477.422 prognanih i izbjeglih osoba na području naše države. Tijekom te nesmiljene srpske agresije i okupacije 1/3 našeg područja, uništeno je 145.000 obiteljskih kuća i stanova, kao i 1420 sakralnih (uglavnom katoličkih) objekata, među kojima 393 spomenika kulture, te 220 zgrada škola, fakulteta, bolnica i drugih ustanova, što sve svjedoči o namjeri velikosrpskih planera, odnosno pobunjenih Srba u Hrvatskoj, da se uz pomoć JNA okupirani teritorij etnički očisti i pripoji tzv. Velikoj Srbiji. Prema relevantnim izvorima, ukupna (izračunljiva) materijalna šteta koju je pretrpjelo hrvatsko gospodarstvo tijekom Domovinskog rata penje se na 32 milijarde eura.

Legitimnom i oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom “Oluja” izborili smo slobodu, obranili državnu neovisnost, suverenost i teritorijalnu cjelovitost (osim u dijelu Istočne Slavonije, Baranje, i zapadnog Srijema). ”Olujom” je konačno slomljena oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, koja je nakon Memoranduma SANU iz 1986. godine i niza političkih i policijsko-vojnih priprema agresora, započela 1990. godine tzv. ”balvan revolucijom” na kninskom području. Pobjedom u “Oluji” hrvatske oružane snage onemogućile su provedbu velikosrpske ideje i plan srpskih ekstremista o stvaranju jedinstvene, etnički očišćene “Velike Srbije” na području bivše Jugoslavije, sa planiranom zapadnom granicom na liniji Virovitica-Pakrac-Karlovac-Ogulin-Karlobag. Poraz tih velikosrpskih snaga u “Oluji”, presudno je utjecao i na svršetak rata u susjednoj BiH. No, posljedice velikosrpske agresije i okupacije dijela BiH i danas su vidljive na njenom međunarodno priznatom državnopravnom području.

VRO “Oluja” započela je 04. 08. 1995. godine u 05,00 sati, a formalnopravno trajala je do 07. 08. 1995. godine, do 18, 00 sati. Pobunjenička srpska paravojska priznala je poraz činom predaje, dana 08. kolovoza 1995. godine u 19,00 sati kada je u Viduševcu zapovjednik tzv. 21. krajinskog korupusa, pukovnik Čedomir Bulat predajući se podnio prijavak generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću, priznajući bezuvjetni poraz srpske pobunjeničke vojske i neupitnu pobjedu Hrvatske vojske.

Svrha i istnski cilj operacije “Oluja”, bili su oslobađanje okupiranog hrvatskog područja i uspostava ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske na prostoru koji se pod okupacijom nalazio pune četiri godine. Također, sredinom srpnja 1995. godine poduzeta je zajednička zločinačka ofanziva hrvatskih i bosanskih Srba na branitelje bihačke enklave (koja je bila pod zaštitom UN-a) te je prijetilo ponavljanje u masovnijem i svirepijem obliku srebreničkog genocida na tom području. Stoga je, temeljem obveza Republike Hrvatske iz Splitskog sporazuma Tuđman-Izetbegović (od 22. srpnja 1995.) o zajedničkoj obrani, VRO “Oluja”dobila i karakter međunarodne savezničke antiterorističke akcije kojom se zaustavila velikosrpska, agresivna, osvajačka i teroristička politika. VRO “Oluja” bila je odlučujuća bitka, i to ne samo za rat u Hrvatskoj, već i za završetak rata u Bosni i Hercegovini. ”Oluja” je Hrvatskoj donijela mir i slobodu, trajno je promijenila odnos snaga u Bosni i Hercegovini, te je srušila mit o snazi, junaštvu i nepobjedivosti srpske vojske. Vojno-redarstvena operacija “Oluja” bila je upravo zbog toga opravdana, nužna, legitmna, pravedna i oslobodilačka saveznička ratna operacija.

VRO ”Oluja” je pripremljena i provedena uz poštivanje svih odredbi međunarodnog ratnog, humanitarnog i civilnog prava i uz poštivanje svih međunarodnih obveza naše zemlje.

Nažalost, unatoč nepobitnoj povijesnoj istini da je „Oluja“ bila međunarodno-pravno legitimna i oslobodilačka vojno-redarstvena operacija, ta je operacija u optužnici Haškog tužiteljstva i u presudi Haškog suda našim proslavljenim ratnim zapovjednicima, generalu Anti Gotovini i generalu Mladenu Markaču, okvalificirana kao “udruženi zločinački pothvat”, koji je predvodio prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik OS RH, dr. Franjo Tuđman. Sve to uz prešutno suglasje, kao posljedice nesposobnosti, kukavičluka, dodvorništva i izdaje naših nacionalnih interesa od strane naših Vlada (Račanove, Sanaderove, ali i aktualne Vlade), te hrvatske policije i hrvatskog državnog odvjetništva na čelu s Mladenom Bajićem (sjetimo se samo njihove farse s tzv. topničkim dnevnicima i „brijunskim transkriptima“). Članovi tog “udruženog zločinačkog pothvata” su izrijekom spomenuti, znani i neznani sudionici operacije “Oluja”, dakle, najmanje nas 210 000 hrvatskih branitelja. Prema obrazloženju te skandalozne i tragične prvostupanjske haške presude, svrha i cilj poduzimanje VRO “Oluja” nije bio (samo) oslobađanje Republike Hrvatske od velikosrpske okupacije i sustavnog paravojnog terora, već i “provođenje projekta etničkog čišćenja te deportacija i prisilno raseljavanje srpskog stanovništva Krajine”.

Stoga mi, hrvatski branitelji, hrvatski građani, časni, hrabri i dostojanstveni sudionici pobjedničke, legitimne i osloboditeljske VRO “OLUJA”, najodlučnije i najoštrije odbacujemo sve uvrede i laži izrečene u toj provostupanjskoj tendencioznoj, politički, a ne činjeničnopravno fundiranoj presudi haškog suda i poručujemo našim “izgubljenim”, nesposobnim i prestrašenim političarima, kao i privilegiranim i nestručnim državnim službenicima i haškom sudu, DA NIKAD NISMO BILI, NITI JESMO, PRIPADNICI ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE, VEĆ SMO BILI I OSTALI HRABRI I ODLUČNI BRANITELJI SLOBODE SVOJEG NARODA TE NEOVISNOSTI I CJELOVITOSTI DRŽAVE HRVATSKE.

Danas čitam tekst i ne mogu vjerovati da su se neke rečenice našle u Deklaraciji o “Oluji”, donesene u Hrvatskom saboru dana 30. lipnja 2006. godine u čijem je sadržaju i ovo izrečeno, citiram:
-“izražavajući duboku i trajnu zahvalnost i poštovanje prema svakom i svim sudionicima Domovinskog rata, bez čije odlučnosti, ljubavi, junaštva, patnje i žrtve Republika Hrvatska ne bi bila slobodna, suverena i cjelovita država.”
-“upućujući posebne izraze trajne zahvalnosti i poštovanja članovima obitelji i prijateljima svih poginulih za hrvatsku slobodu te svakom i svim preživjelim ranjenim, invalidnim, i bolesnim hrvatskim ratnicima,”
“Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskog sabora donosimo DEKLARACIJU O OLUJI.”
... kako je to lijepo sročeno, a u stvarnosti, ... veliko ništa, prazna fraza, rugalica, rečenice pune licemjerja i laži.

Tragično, normalnom hrvatskom čovjeku neshvatljivo i duboko ponižavajuće. Osobito nakon nedavnog zatvaranja tzv. Poglavlja 23 radi pristupa EU, u sklopu kojeg se “naše” državno i političko vodstvo obvezalo na dodatnu kriminalizaciju hrvatskih branitelja, ali i na kolektivni zaborav –amneziju zločina, te na dodatnu amnestiju naših krvnika i agresora u ime „nacionalne pomirbe“. 
”Naša” Vlada se tada obvezala sa svojom „Akcijskim planom za kazneni progon počinitelja ratnih zločina“ na kazneni progon više stotina, ali, samo, hrvatskih branitelja i to uglavnom po tzv. zapovjednoj odgovornosti (koja uopće u to ratno vrijeme nije ni bila propisana našim kaznenim zakonima). Dakle, na dodatna uhićenja i suđenja više stotina hrvatskih branitelja i ratnih zapovjednika, i to pred tzv. specijaliziranim (čitaj;prijekim) sudovima za ratne zločine u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, s reduciranim ustavnim pravima te diskriminacijom hrvatskih okrivljenika u tim postupcima, kao i brutalno strogim, ponižavajućim, neciviliziranim pritvorskim uvjetima.
Posljedice tog izdajničkog, protuustavnog, protubraniteljskog i protuhrvatskog čina već smo imali prilike doživjeti i vidjeti proteklih mjeseci.

Tragična i (ne?) namjerno isprovocirana smrt pobjedničkog i hrabrog hrvatskog generala Đure Brodarca u osječkom pritvoru, daleko od svoje obitelji i prijatelja, ostaje na savjesti svakom od nas. Svakom koji je svojom političkom neaktivnošću, nezainteresiranošću, ravnodušnošću, nemiješanjem, posredno ili neposredno dopustio “našim” političarima i raznoraznim državnim dužnosnicima te ”provoditeljima”zakona, da u proteklom vremenu u našoj Domovini kršeći temeljna ustavna prava, provode takvu protubraniteljsku i protuhrvatsku politiku.

Dolazi vrijeme parlamentarnih izbora, ... razmislite, odlučite, hoćete li opet izabrati, podržavati i tolerirati vlast kojoj su hrvatski branitelji i heroji Domovinskog rata samo prikladan ukras, dekor u prigodi polaganja vijenaca u povodu pojedinih obljetnica bitaka iz Domovinskog rata. U stvarnosti, tim političarima su istinski i politički nekorumpirani hrvatski branitelji višak, balast koji im otežava autistično vladanje i guranje Hrvatske u EU. Iznimno, i ti branitelji mogu biti od koristi, ali isključivo kao „moneta za potkusurivanje“ i ubrzavanje procesa pristupa EU (slučaj generala Ante Gotovine, Mladena Markača i mnogih drugih) ili kao zalog „dobrosusjedskih“ odnosa sa Srbijom (kao u slučaju Purde, Marića, Tromblona i drugih vukovarskih heroja).

Onima pak koji su se usudili javno istaknuti svoj politički stav, kičmu i dostojanstvo, čak je i aktualna predsjednica Vlade javno zaprijetila, kako im je ONA “osigurala (nezasluženo) respektabilne mirovine”!!?? Dakle, po njenom tumačenju svi mi hrabri, sloboduljubivi, slobodnomisleći i pravdoljubivi građani i istinski hrvatski branitelji moramo šutjeti, trebamo biti na društvenoj margini, ne bismo smjeli ukazivati na nepravde, izdaju nacionalnih interesa i druge povijesne prevare, naprotiv, trebali bismo odobravati „podobnu“ (čitaj; protuhrvatsku) politiku. ... Sapienti sat!

Za bolju Hrvatsku!

mr. sci. Željko Sačić, general u miru