U Bosni i Hercegovini, politička kriza uzela je maha, tako da svi htjeli, ne htjeli, o njoj pričaju, samo je različito shvaćaju. O prošlotjednim prosvjedima građana iz reda Hrvata kruže svakakve priče, da su neobjektivni i pristrani, pod različitim utjecajima nekih stranaka... Možda i jesu, ali bitan je motiv tih prosvjeda. Govori se da su svi oni koji su bili na prosvjedima na razne načine izmanipulirani.

Da odmah kažem, nisam simpatizer niti jedne stranke, ali ne osjećam se ni na bilo koji način izmanipuliran od nekoga. Sada ću biti iskren i reći da mi smučilo kad sam ugledao par metara iza sebe ni manje ni više nego Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH. Ne znam točno zbog čega mi se smučilo, možda zbog njegove (ne)slavne prošlosti, ili možda što on praktički kontrolira u potpunosti ili djelomično većinu onog materijalnog što vrijedi među našim narodom. Od pojedinih medija, kojih ionako nemamo previše, do pojedinih institucija, tvrtki, ustanova (Sveučilište, zdravstvene ustanove, škole, sudovi i slično). No, kad sam ga ugledao, okrenuo sam se naprijed i nastojao zaboraviti koga sam vidio, ne želeći pokvariti niti svoje raspoloženje, niti ideale s kojima sam došao na prosvjed.

Došao bih opet, da se radi o bilo kojoj stranci među Hrvatima, koja je među njima pobijedila, a ne može biti zastupljena volja njezinih birača u vlasti. A ako je bilo kolega studenata koji su došli iz osobnih interesa ili nekih drugih motiva, to neka njima ide na dušu. Među pojedinim ljudima se moglo čuti: „Šta ću ja tamo prosvjedovat za HDZ-ove fotelje?“ Da opet budem iskren, meni se živo fućka za te fotelje, i tko će u njima sjediti. Ali zašto treba podržati trenutnu politiku 2 HDZ-a, koja konačno dobiva obrise nacionalne politike, sada kada je voda došla do grla? Oni zajedno imaju povjerenje apsolutne većine među svojim narodom, to se prije svega mora poštovati, stoga sviđali se nekome ili ne, narod je rekao za njih zajedno da su najbolji. Iako se ja iskreno nadam, da će se pojaviti u budućnosti neka nova opcija ili novi ljudi u postojećim opcijama, okrenuti strogo za naš narod, i koji će raditi na dobrobit svih, a ne samo za osobne interese. Možda to izgleda naivno, ili nemoguće, ali ja vjerujem u to.

Dva HDZ-a, konačno pokazuju djelić nacionalne strategije, iako ne nude neku strategiju da se smanji iseljavanje našeg naroda s ovih prostora. Na pokazivanje „mišića“ iz Sarajeva, prvo su odgovorili blokadom izbora izaslanika iz pojedinih županija u Dom naroda, obašli su sve bitne političke aktere vezane uz BiH, kako bi ima predstavili da se ima namjeru prekršiti ustav, i ne poštovati volja hrvatskog naroda. Narod im je pomogao potpisivanjem peticije, i time im je dao do znanja da oni više nemaju pravo na pogrešku. Nakon pet i kusur mjeseci, kad su iz međunarodnih krugova inzistirali na uspostavljanju vlasti, i kad je Hrvatima ponuđeno od per mjesta zajamčenih ustavom u vladi Federacije, kojih je ionako premalo, i tri na nivou države, po jedno ili dva mjesta manje (ta mjesta bi dobili SDP-ovi nelegitimni Hrvati, ili od drugih stranaka potpisnica platforme), odbili su trgovati hrvatskim pozicijama i dostojanstvom hrvatskog naroda. Da su pristali na to počinili bi izdaju, i taj broj mjesta bi svaki idući put bio sve manji, i mogli bismo im zahvaliti na statusu nacionalne manjine.

Platformaši, koji su dugo vremena poručivali da imaju legitimitet hrvatskog naroda, a na kraju se uspostavilo da ipak nemaju. Tada su poručivali da dva HDZ-a nemaju „ekskluzivitet nad Hrvatima“, i da oni ne mogu pristati da ne dobiju poneku hrvatsku poziciju. No logično je da onaj tko ima preko 50% glasova svog naroda, da mu i pripadnu pozicije u vlasti od tog naroda, a dva HDZ-a imaju i puno više od toga.

Odluka o poništavanju izbora izaslanika u Doma naroda od strane SIP-a, samo je potvrda da su HDZ-ovi na pravom putu, ta sjednica je proglašena nelegalnom, i kreće se ispočetka. Iz SDP-a poručuju: „Mi smo dobili 300 hiljada glasova građana, e te dvije stranke višestruko manje“ No SDP se obraćao različitom biračkom tijelu od HDZ-ova, jer od svih tih glasova koje su dobili, preko 95 % je glasova Bošnjaka, a oni su višestruko brojniji od Hrvata. Znači očito imaju neke druge planove, od pomirenja građanskog i nacionalnog. Uvjerili su HSP i Stranku za boljitak da su oni nešto bitni u cijeloj priči, a oni su im samo sredstvo da bi doveli Hrvate do statusa nacionalne manjine, i potaknuli masovno iseljavanje. A koliko su im bitni svjedoči i to što je Lagumdžija počeo svojim koalicijskim partnerima kvazi ustašama iz HSP-a počeo svima nadijevati ime Ante, pa je prvi prekršten general Živko Budimir. Iz HSP-a su imali jako puno izjava prije izbora, protiv SDP-a, Komšića, „komunjara“ i sl. A možda najzanimljivija je ona od Petra Milića: „hhh nije mene ni Tito slomio b….i, pa neće ni stožerna stranka!“ Milića ipak nije slomila „stožerna stranka“, kako on kaže, ali jesu zato titoisti.

S druge strane Jerko Lijanović je imenovan za ministra poljoprivrede, ne podcjenjujući tu djelatnost, on je to shvatio na način da na čelu tog ministarstva treba biti tele, ali doslovno. Nećemo nikog vrijeđati, ali tele je od njega napravio prije izbora njegov koalicijski partner Željko Komšić, kad je na njegovo blesavo inzistiranje na priču o ekonomiji, Komšić odgovorio da su ih gurali i u Turskoj pa su i tamo propali. O hrvatskim potpisnicima SDP-ove platforme, kruže priče kako su ih izbacivali iz restorana, i poručivali im da idu na ćevape u Sarajevo, a to ako je istinito, jasna je poruka o gnjevu Hrvata, i tako ih treba posramiti redovitije, pa neka nastave živjeti u sramoti. Govore da su se branitelji u Bugojnu željeli fizički obračunati sa Zvonkom Jurišićem, ipak takvim radikalnim rješenjima bez obzira na sve nisam još uvijek sklon. Samo mi nije jasno što su htjeli postići ulaskom u vlast na ovakav način, sa malim brojem glasova, bez legitimiteta. Ako su se pokušali osvećivati HDZ-u, i njih izraditi, na kraju su samo sebe izradili. Osobnom osvetom nastoje još uvijek izraditi svoj narod za sva vremena, a poslije svega, jesu li se ikako zapitali tko će glasovati na idućim izborima za njih, kada se silom ubacuju u vlast, protiv ustava i zakona? A mogli su se potruditi, pa ponuditi od sebe narodu neku alternativu, ponuditi program, a sada otići u oporbu, ako ne žele biti u hrvatskom bloku, i jačati svoju stranku.

Iz SDP-ovog „laboratorija“ su formirane strategije kako iseliti naš narod, uzeti sve vrijedno što je iz njega proisteklo, i raditi na formiranju jedinstvene „bosanske nacije“. No najviše me živciraju razmišljanja ponekih mojih sugrađana i sunarodnjaka, kad podcijene svoj kraj, grad i narod. Govore da živimo u „selendri“, da ovdje nemamo perspektive, i da se trebamo što prije maknuti odavde, da je naš narod blesav i slično. Lijepo je biti ambiciozan, ali na takav način ismijavati kraj u kojem provodite život, s uvjerenjem da ćete se školovati barem u Oxfordu, je bolesna ambicija. Ako nema perspektive, budi ti perspektiva. Ja kao prvo, nemam gdje iseliti, a kao drugo zašto bi se odrekli zemlje svojih pradjedova, svoga kraja, i svoga naroda. Iako nas drugi žele iseliti, zašto bi se mi sami iseljavali? Nekima koji nam poručuju, da kome se ovdje ne sviđa, neka slobodno iseli, to je i cilj da se iselimo, jer nismo im po „ćeifu“. Meni se ne sviđa puno stvari ovdje, ali iz svoje kuće ne idem nikuda, ostajem da bi dao svoj skromni doprinos da se nešto promijeni. Hrvatski narod, bez obzira što je malobrojan, ne smije se bojati, pa čak i u onim mjestima, gdje nas je mizeran broj, ne smije se bojati svog identiteta. Nikad ne smijemo nasjedati na propagandu da smo „bosanci“ ili „bosanski katolici“ po nacionalnosti, jer mi to nismo, MI SMO HRVATI, i u tome nema nikakva stida. Još kroz povijest naš narod suočio se s brojnim problemima i nedaćama na ovim prostorima, pa je još uvijek tu. Mogu nas gaziti i lomiti, ali još uvijek smo tu. Ja ne idem nikuda, a idete li vi???

Goran Kutle