HDZ i SDP, veliki koalicijski partneri i služinčad stranoga kapitala, poglavito u medijima, nedavno su zapravo HTV-u zabranili reklame, svodeći ih na minimum. Bolje bi bilo da su mu ukinuli političku propagandu, emitiranje poluistina i neistina. Razne emisije time obiluju, a u zadnje vrijeme osobito „Hrvatska uživo“. Nekako iznebuha Maja Sever toga popodneva, 17. 12. 2010., dohvatila se Mike Tripala.

Povod je navodno bila godišnjica njegove smrti, a možda i slabašni serijal o Hrvatskom proljeću koji HTV upravo emitira. Ili je povod u činjenici što je Zoran Milanović još tamo u predizbornoj kampanji za čelnika SDP-a upravo Miku Tripala označio za svoj politički, valjda i zemljački uzor?

Kvartet lažljivaca

U prilogu su o njemu govorili Stipe Mesić i Velimir Visković, a u studiju Josip Kregar i Pero Kriste. Istina, postoji taj običaj da se o mrtvima govori sve najbolje, nu to i za obične anonimne ljude vrijedi možda do pogreba i koji dan poslije, a o poznatim političarima petnaest godina poslije njihove smrti skladati neistinite panegirike u najmanju je ruku besmisleno. Još je besmislenije od njih posthumno stvarati kult ličnosti, nu kako još traje taj proces detuđmanizacije onda i ovaj prilog Maje Sever, novinarke koja jedva „pliva“ po iole zahtjevnijoj temi, pripada u tu „veškorpu“.

Zaključak sugovornika iz priloga, Mesića i Viskovića, i sugovornika u studiju, Kregara i Kriste, o „čovjeku čije je ime sinonim proljeća“, kako se novinarka izrazila u uvodnoj rečenici, je jednostavan i jednoglasan: da je on kojim slučajem koncem devedesetih bio na čelu Hrvatske sve bi bilo bolje, posebno da su se njegovi ideali ostvarili. Naravno da bi nešto bilo drukčije, ali nešto i isto.

Realno promatrajući Tripalov životopis može se reći kako u tom slučaju ne bi bilo samostalne Hrvatske, a korupcija bi se samo nastavila, da budem grub, za razliku od ovih nekritičkih hvalopjevača. Govoriti o Tripalu samo kao o „velikom političaru, borcu za ljudska prava i demokratu“, kako se govori u prilogu, a s čime se slažu svi sugovornici, najobičnije je zanemarivanje činjenica i vremena u kojem je djelovao Tripalo. Pa on je za Boga miloga bio je jedan od čelnika diktature proletarijata, a njegov ideal je bio komunizam. Kakva demokracija, kakva ljudska prava, liberalizam, humanizam… u današnjem smislu tih pojmova - za to se išlo u zatvor.

Tripalo je bio vjerni sluga Partije

U vrijeme kad ga upoznaje Mesić, 1955., on je bio predsjednik i sekretar Narodne omladine Hrvatske i predsjednik Saveza studenata Jugoslavije istodobno, pa valjda i kao student malo otkvačeniji „lik“. Od 1955. do 1962, bio je najprije sekretar a zatim i predsjednik NOJ-a (Narodna omladina Jugoslavije). U duljini staža profesionalnoga omladinskog funkcionara, od 1945., kada je bio šef Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju do 1963., nadmašili su ga u socijalističkim zemljama samo valjda kineski omladinski rukovodioci koji su možda imali i unuke, a još su bili profesionalni „omladinci“.

Do 1971. Partija čiji je on bio član, a zatim i jedan od čelnika, u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, obavila je niz nedemokratskih, tipično staljinističkih obračuna u kojima su neki gubili i glave. O ljudskim pravima i slobodama, slobodi tiska, uhođenju stanovništva, stotinama tisuća dosjea.., itd. ne ću ni govoriti. Spomenut ću samo unutarpartijske obračune, Hebranga, Goli otok kao masovnu „pojavu“, Đilasa, Rankovića, u kojem je i on sudjelovao, a eto, primjerice, iz SKJ je izbacio i Franju Tuđmana. Krležu su drugovi, a i Tripalo među njima, natjerali da se pospe pepelom po ćeli i napusti CK SKH.

Obračunao se Tripalo 1970. tipično staljinistički i s Milošem Žankom, ne ulazim sada u činjenicu da je Žanko doista bio rankovićevac ni u sve pozitivne efekte poznate X. sjednice CK SKH, već samo u metodu obračuna. U ljeto 1971. godine sudjelovao je i u izbacivanju iz Partije Marka Veselice i Šime Đodana. Dakako, ne smatram kako je tu presudna bila njegova osobna odgovornost, radilo se o nedemokratskom sustavu u kojem je i on donekle zapovijedao - onoliko koliko je to Tito i inače prepuštao drugima. I onda je, kako to često i ne samo u komunizmu biva, i sam sa Savkom Dabčević i ostalima postao staljinistička žrtva svoje partije.

Uživali u miru

I on i Savka poslije isključenja ostali su u svojim vilama, dobili mirovine i zapravo relativno udobni kućni pritvor, kao i Ranković recimo. Šutnja je bila uvjet da ih se ne dira, pa su kao i Ranković, po nalogu Partije, šutjeli skoro punih dvadeset godina. Đilas, primjerice, ni poslije izlaska iz zatvora nije šutio, pritom i prao nečistu savjest, a nije ni Tuđman, već je u danim teškim okolnostima i nadalje politički djelovao pa opet „fasovao“ „rešt“.

Svi su se u Hrvatskoj koncem osamdesetih pitali gdje su Mika i Savka, a od njih ni glasa čuti. Tek kad se politička scena već poprilično razigrala, a SKH skoro sišao s vlasti, osnovali su Koaliciju narodnog sporazuma, nacionalno razblaženi pokret, kamilicu bez hrvatskoga imena ma i u genitivu. Kasnije se pridružio HNS-u nekakvom „proljećarskom“ nastavku, nu i ta mu je stranka bila preuska i „predesna“, pa je lutao do ASH, novoga, sada protutuđmanovskoga Socijalističkog saveza.

Njegovo djelovanje  u utemeljenju Otvorenoga društva, otvoreno neprijateljski raspoloženoga protiv Hrvatske i njezinih građana, zapečatilo mu je političku karijeru, ali i pokazalo kako ni on, a bogme ni Savka, za toga „proljeća“ nisu ni pomišljali na bilo kakav oblik samostalnosti Hrvatske. Tek je malo trebalo posređivati te međusobne račune, razvijati samoupravljanje i čekati sretnu budućnost - u Jugoslaviji.

Danas bi se moglo reći kako se Tito poigrao sa Savkom i Mikom, malo ih „pustio s lanca“ u obračun s „rankovićevcima“, zatim ih žrtvovao Srbima i unitaristima, pa „hrvatski čist“ udario i po srpskim „liberalima“, i tako doživotno učvrstio vlast, nu to je druga tema. Nade ovih Tripalovih panegiričara da možda ne bi bilo rata da je bio Tripalo na Tuđmanovom mjestu potpuno su neutemeljene. Uostalom i on je dugo oklijevao uspostaviti čvršću obranu, nadao se mirnom raspletu, predlagao labavu konfederaciju, pa ništa.

Tko o čemu, Kregar o korupciji

Tuđman je zvao Savku da preuzme mjesto predsjednice Sabora, tada SRH, a ona mu poslala rječitu i „damsku“ poruku preko Mesića, ako taj ne laže, u obliku onoga što preko dva visi. Tvrdnja pak Josipa Kregara u emisiji kako možda s Tripalom ne bi bilo predatorskoga kapitalizma obična je glupost. Najprije, skoro da ni nema kapitalizma koji nije „predatorski“ (konkurencija itd.) posebno nema niti jedne bivše socijalističke zemlje gdje takav kapitalizam nije došao, a Kregar kojega donira Soros, jedan od najvećih predatora među kapitalistima. O takvom kapitalizmu, bilo gdje, osobito protiv njega, najmanje bi mogao govoriti Josip Kregar.

Nu što se može, što se njega tiče jednako vrijedi i za korupciju, pa je on glavni „antikorupcijski“ ideolog. On ne samo da govori o „predatorskom“ kapitalizmu, kojega ne bi bilo da nas je u slobodu poveo Mika, već je i intelektualni predvodnik Centra za demokraciju i pravo „Miko Tripalo“, zapravo neke vrste slijednika Otvorenoga društva, pa eto i „poslije Mike - Miko“, a bit će i Soros.

Bez obzira što sam ovdje o Tripalu napisao smatram kako on svakako pripada među najznačajnije, pa i najpozitivnije ličnosti hrvatske komunističke povijesti. Njegova uloga naročito od početka šezdesetih pa do pada svakako je pozitivna, nu mora se promatrati i ocjenjivati realno i u vremenu u kojem je živio i djelovao. Njegova  politička ulogu od konca osamdesetih pa nadalje bila je sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa, više negativna nego pozitivna. Tko zna, možda je i tu taština presudila - nije podnosio Tuđmana, a ovaj mu je očito uzvraćao „ljubav“.

Jednosmjerne emisije

Ovakvi panegiričari, koje je baš briga za Tripala, već mlateći uokolo s njim smjeraju na nešto drugo, uglavnom na obračun s današnjom Hrvatskom, od njezina oslobođenja, tko ju je vodio, itd, mogu mu, kao povijesnoj ličnosti, samo naštetiti. A razglabati što bi bilo kad bi bilo, osobito predviđati povijesti unazad, ne bi se usudili ni različiti vidovnjaci ni babe vračare, ali eto sveučilišni profesori, intelektualci i političari imaju tu moć i sposobnost. (A što bi bilo, kad bi bilo, da se Hitler i Staljin nisu ni rodili?)

Ovakve jednosmjerne emisije ne bi trebale postojati na HTV-u, o važnim političkim ličnostima iz hrvatske povijesti ponajmanje. Ne znam je li to više neka „politika kuće“, nesposobnost i neznanje novinara, ili kombinacija, samo znam da za ovakvim HTV-om nitko ne će suzu pustiti. Svjedoči to i društveni muk nakon što je Hrvatski sabor donio taj u biti antihateveovski zakon, duboko suprotanhrvatskim interesima, nu o tome smo već pisali.

Mato Dretvić Filakov / Hrvatski fokus