Hrvatska kao država ulazi u još jedno osobito osjetljivo razdoblje u kojem prijeti, čini se, eskalacija programiranog kaosa, a vlasti umjesto da spriječe samu mogućnost kaosa postupaju tako da se mora otvoreno postaviti pitanje: Sudjeluje li i Vlada u toj pripremi kaosa?, pita se don Ivan Miklenić u uredničkom komentaru u najnovijem broju Glasa Koncila.

Svome kraju približava se, naime, može se reći 20-godišnji proces ulaženja Republike Hrvatske u europsku integraciju te je preostalo vrijeme osobita prilika za nove pokušaje da se to spriječi. Što se tiče međunarodne zajednice, usprkos sadašnjoj nejasnoći i nedorečenosti oko slovenske ratifikacije pristupnog ugovora, može se reći da su najvjerojatnije sve zapreke uklonjene. Potpis zemalja članica kojim su, uz ostalo, definirale 1. srpnja 2013. kao dan pristupa Republike Hrvatske Europskoj Uniji ima svoju težinu, i poštivanje vlastitoga potpisa nije samo nešto što bi bilo u interesu Hrvatske već je pitanje vjerodostojnosti svake od država potpisnica i EU-a kao zajednice. Poznato je da i SAD otvoreno daje potporu realizaciji toga pristupa te se može reći, bez obzira na ovoga časa još uvijek otvoreno pitanje Slovenije, da je – što se tiče relevantnoga dijela međunarodne zajednice – ostvaren potreban konsenzus i da je načelno sve spremno da Hrvatska uđe u EU. To vrijedi čak i usprkos činjenici što u pojedinim zemljama u okruženju Hrvatske (izuzimajući pritom Sloveniju) postoje političke snage koje se teško mire s postojanjem ikakve države Hrvatske, pa dosljedno ne žele ni Hrvatsku u Europskoj Uniji. Naime, ulazak Hrvatske u EU iskorak je iz zamišljenih političko-ideoloških tvorevina kao što su »Zapadni Balkan«, »jugosfera« ili »region« i priznavanje je Hrvatskoj naravnoga mjesta koje ona ima u Europi po svom većinskom katoličkom stanovništvu i po svojoj (zapadno)europskoj kulturi.

Istodobno, dok u relevantnoj međunarodnoj zajednici postoji otvorenost za dovršenje toga dugog i brojnim kušnjama označenog procesa, u samoj Hrvatskoj nastupilo je kritično razdoblje. U vremenu do 1. srpnja ove godine treba očekivati, uz stavove koji iskreno podupiru članstvo Hrvatske u EU-u kao naravno pozicioniranje Hrvatske u suvremenoj Europi, mnogo prijetvornih, tek verbalnih zagovaranja toga pristupa uz istodobno bacanje klipova i stvaranje zapreka da se integracija ipak ne dogodi. U tom razdoblju aktivirat će se i one snage koje se javno i neopozivo protive ulasku Hrvatske u EU, i to s jedne strane neformalne političke grupacije koje se protive toj integraciji iz časne, iskrene i dobronamjerne zabrinutosti za ono što bi, po njihovu mišljenju, bilo bolje za Hrvatsku, a s druge strane političke grupacije koje se protive svemu što bi bilo dobro za Hrvatsku, pa i iskoraku Hrvatske iz mračne balkanske krčme u kojoj oni sada uglavnom gospodare.

U pluralnom demokratskom društvu sva su mišljenja legitimna i imaju pravo na glas u javnosti, a postupanja i organizirana djelovanja ograničena su zdravom logikom, naravnim i pozitivnim zakonom te svako kršenje tih zakonskih okvira povlači za sobom i sankcije. Ovaj načelni stav vjerojatno nitko neće javno osporavati, ali postoje grupacije koje ga ne prihvaćaju, koje ga krše svih godina samostalnosti Hrvatske (a da dosada za to nikada nisu odgovarale) i koje će svoju neetičnu i protuzakonitu i protuustavnu rabotu nastaviti krijući se iza različitih retorika i interpretacija, pa čak i tvrdo hrvatske ili visoko demokratske retorike. Te grupacije, svjesne da se opasno približava kraj njihova skrivenog carevanja u svim segmentima hrvatskoga društva, bit će spremne sve učiniti da se ne dira sadašnji smišljeni i kontrolirani nered. Štoviše, te grupacije bit će spremne iskoristi sve ili mnoge latentne sukobe niskoga intenziteta koji postoje u hrvatskome društvu i dignuti ih na visoki intenzitet – s jasnim ciljem da se stvori opći kaos, da se Hrvatska maksimalno destabilizira i da se na taj način spriječi njezin predviđeni ulazak u EU.

Dobro je poznato da u hrvatskom društvu »slučajnom« odsutnošću političke volje tinja mnogo žeravice iznad koje se stvorio pepeo i samo je potrebno da se malo potpiri pa da oganj otkrije svoje lice. Za to su »zaslužne« sve vlade od 2000. godine, a sadašnja se trudi stvoriti i nova žarišta. Svojim nečinjenjem ili nenaravnim, protivnim općemu dobru, odlukama i rješenjima sve vlade podgrijavale su golemu žeravicu nezaposlenosti, daljnjeg urušavanja gospodarstva, osobito industrije i poljoprivredne proizvodnje, a sadašnja Vlada sprema se i najavljuje rasprodaju javnih dobara, potkopava sustavno kupovnu moć hrvatskih građana poreznim nametima i poskupljenjima energenata i drugih dobara pod kontrolom monopolista. Sadašnja Vlada otvorila je svjetonazorski sukob u hrvatskom društvu koji mediji uporno žele interpretirati isključivo kao sukob države i Crkve, a radi se o sukobu manjine čiji predstavnici već kontroliraju sve važnije državne institucije, medije i segmente hrvatskoga društva, i većine koja je na mnogo načina marginalizirana i ponižena. Sadašnja vladajuća garnitura insistira na selektivnom provođenju zakona pa jedne zakone otvoreno krši, a druge želi na bešćutan način primijeniti, premda nije baš ništa učinila da pripremi teren za primjenu zakona. Primjer takvoga postupanja upravo je planirano uvođenje dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru, hrvatskoj rani koju se drži otvorenom gaženjem istine, pravde i prava ili provođenje ovrha nad obiteljima. Sve te žeravice, zasada prekrivene pepelom, a ima ih još mnogo, potrebne su grupacijama koje ne žele ni Hrvatsku ni dobro hrvatskom narodu i potencijalna su žarišta kaosa. Ako Vlada ne gasi ta žarišta nego stvara nova, nameće se pitanje: Znači li to da i Vlada priprema kaos?

Ivan Miklenić / Glas Koncila