Sjedimo u konobi, ugođaj je zaista očaravajući, pijemo vrhunsko suho vino uz kojega lijepo liježu domaće kobasice... bla, bla, bla. Zaista nema smisla ovako početi tekst. Nisam ja novinar razvikanih javnih glasila u našemu narodu. Ja tek pokušavam sagledati stanje oko sebe, a ovo je »europski duh« koji još nisam razumio. I teško da ću ga razumjeti.

Ljudi moji, nametnuli su nam krizu, otpuštaju nas s posla, pretvaraju nas u kmetove. Onaj ugođaj s početka teksta za prijatelje je i nije da ga se ne nađe, ali to može biti i u okrilju obiteljskog doma. Naši »europejci«, pak, misle da je to ono što će nas dočekati kad uđemo u tu zemlju blagostanja, Europom zvanu. Pa se već vježbaju gurajući u stranu razmišljanja o dosezima onih koji si umišljaju da mogu nama vladati.

Obilježili smo prošlih dana Stepinčevo, malo prije toga obljetnicu ubojstva hercegovačkih franjevaca. Dolazila su nam u pamet ona huda vremena kad nas nisu pretvarali u europejce kao sada, jer su to tada zvali trulim zapadom, nego u proletere koji bi trebali biti sretni što su to što jesu. A mi nikako shvatiti koje je to bratstvo i jedinstvo kad mi u ulozi proletera trebamo biti bez ičega, a oni u ulozi vođa u proleterski raj plivaju u izobilju. I tako ta se dvojba produži do dana današnjega, a i dalje će jer će uvijek biti onih koji će htjeti nama zavladati naizgled u ime nekih viših ciljeva, zapravo tako niskih. Nu, mnoštvo puka na spomenutim proslavama uvjerava me da sve to ne će ići tako lako. Prostrana širokobriješka samostanska crkva bila je pretijesna za sve one koji su ponovno željeli čuti istinu i o bivšim i o sadašnjim vremenima, razmišljati i moliti se Bogu da pravim putom upravči naše noge. A tako je bilo i na mjestima gdje se obilježavala obljetnica smrti blaženog Alojzija Stepinca, čovjeka koji se neprestano zauzimao za istinu ma što ga ona stajala. Između ostaloga zauzeo se i za pobijene hercegovačke franjevce. Istražio je što se točno dogodilo i onda komunistima u brk rekao da nisu imali pravo. Otrovali su ga misleći da su ga se riješili, a on sve više i više ulazi u naš život dok njih sve više i više nestaje. Uzalud im što su sada europejci pred kojima se ne smije ništa reći protiv te tvorevine, kao nekada protiv zločinca Josipa Broza Tita. Nevolje ponovno čeliče hrvatski puk i on spoznaje koji je put uistinu pravi.

Samo Bog zna bi li se ubojstvo don Mile Ivančića u župi Zavalje dogodilo da nas uporno ne pretvaraju u europske bogce. Na sve strane ljudi bez posla, na sve strane ljudi uvjeravani u nešto što je besmisleno. Osiromašuju nas, dakle, tvarno i duhovno. Provoditelji svega jesu oni što se goste po biranim sastajalištima. Dobačeno im nešto novca i sada oni misle da su netko i nešto. Baš ih briga što su to mrvice, važno im je da su pri stolu. I nakon tako skupljene pameti počnu nas zaprašivati kao nekada njihovi prethodnici ubogi puk po našim mjestima. Stupili u komunističke redove, uzeli spravicu s praškom u ruke, obavili što su trebali obaviti te onda krenuli na visoko. Dogurali čak skroz visoko u akademskim krugovima. Nakon toga počeli za sobom povlačiti druge. I tako se na kraju dogodi da netko tko se popeo skroz visoko ne smije u današnje vrijeme pokazati rad na kojemu temelji svoj ulazak u ove visine. Te puno je toga prepisano, te govori o nekim bivšim vremenima, te nije na znanstvenoj visini, te... Ima dosta toga, ali njega ne smeta nastupati s visoka. On sve zna, čarobni prašak donio mu je to.

Praškom se bavi, barem kako mediji izvješćuju, i trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović. Otišao malo u inozemstvo pa nas otuda podučava da europski duh treba prevladati nad nacionalizmom. »Nedostaje taj europski duh koji ljevica ima jer Europa znači zajedništvo i zajedničke interese«, reče on a da ni trepnuo nije. Zbilja ta ljevica ustrajno ide naprijed. Jučer je znala što je jugoslavenstvo, kako ona kod nas tako i ona u inozemstvu, sada zna što je to europejstvo. Svaka čast! Važno je se odreći svoga. To ti dopušta i da budno paziš da netko ne bi dospio više nego što bi trebalo ako se priznaje pravim pripadnikom svoje nacije i pravim pripadnikom svoje vjere. Dogodi se to i onome Talijanu što pred više godina umalo ne zauze važno mjesto u europskom parlamentu, ali mu ga izmakoše jer se nije htio odreći svojih kršćanskih uvjerenja. Što ti je sloboda i demokracija! Ili malo drukčije. Najgrlatiji predvodnici borbe za uvođenje, malo je reći, protuslovnog 4. modula zdravstvenog odgoja u hrvatske škole, u isto vrijeme nemaju djece. Preskače se to redovito u medijima pa mi nije teško ponoviti. Zar stvarno ima logike da se takvima, koji čak i ne žele djecu, dopusti da po svome odgajaju nečiju tuđu?

Možda sve ovo oko djece ima za svrhu da ona budu poput jednoga proslavljenog hrvatskog športaša. Gledam ga ovih dana u medijima. Velika slika. On, valjda nakon pogotka, nije mi se dalo čitati, pokazuje sotonski znak. Sad, je li stvarno uvjeren u to ili je to vidio od negdašnjeg američkog predsjednika Busha i sličnih, ne znam. Nu, zdrava pamet nalaže da kad se igraš znakovima najprije se moraš raspitati što oni stvarno znače. Za razliku od ovoga športaša, drugi se križaju znajući da im je Bog jedina istina i jedini pravi uvir. Takvi su pravi europejci, ali su prije toga pripadnici svoga naroda i pripadnici svoje vjere. Opet ponavljam misao jer se i nju neprestano gura u stranu.

Nema nam druge nego na zaprašivanje odmahnuti rukom. Na HTV-u uporno ne misle tako. Tako nas neki tamo srpski dokumentarni film vodi, kažu, na putovanje kroz ostatke Titove filmske industrije ispitujući uspon i pad jugoslavenske filmske iluzije. Njima to prirodno, kao što je drugom mediju, opet u hrvatskom narodu, prirodno da nabrajajući suvremene diktatore iz bliže i dalje naše okolice u njih ne uvrsti i Josipa Broza Tita. Očito dobro su zaprašeni i trebat će sve to malo provjetriti.

Ne brojim i ne ću brojiti dane do našega navodnog ulaska u EU. Mi smo tamo zapravo još od stoljeća sedmog. Što su nam često stavljali zidove, gurali nas u stranu, neka je druga priča. Ali nas nitko nije mogao, a nadam se i ne će, odgurnuti od srca Europe, kršćanske vjere koju samoproglašeni ujedinitelji tako ustrajno i tako nedemokratski preziru. Prošli smo jedanput kroz pogansko razdoblje, prispjeli k svjetlu u vidu kršćanstva, i sada nam se jednostavno ne da u mračnu prošlost. Radije biramo svijetlu budućnost, ali ne onu iz jugoslavenskih vremena.

Miljenko Stojić