Kakve veze ima Balaševićeva pjesma o „Narodnjacima“ i famozna Mesićeva izjava o iskakanju Jadranke Kosor iz paštete? Na prvi pogled nikakve. Međutim, ova dva slučaja mogu poslužiti kao šlagvort za govor o navodnoj sveprisutnosti homoseksualne tematike i osoba.

Jednako kao što su u Balaševićevoj pjesmi „narodnjaci u svim strukturama“, a paštetu treba oprezno otvarati da slučajno iz nje ne iskoči neka Jadranka, tako se u Hrvatskoj stvara dojam da se u svim strukturama i porama društva, a moguće i u nekim paštetama (simbolično govoreći, naravno), nalazi gay populacija. Tako se u pismu gay aktivista Filozofskom fakultetu spominju „brojn[e] LGBT zaposlenice i zaposlenici te studenti i studentice Filozofskog fakulteta“ te se od fakulteta traži da zaštiti „dostojanstvo Vaših [fakultetskih] LGBT zaposlenika i zaposlenica te LGBT studentica i studenata". Da se čovjek zamisli! Ovdje se radi o velikim brojevima. No pitanje je, da li se itko od tih „velikih brojeva“ osobno oglasio, ili to čine aktivističke gay udruge umjesto njih, a nama preostaje da pretpostavimo o kojim se brojkama radi?

No zanimljiv je još jedan spoj – onaj između gay populacije i antifašizma. Ne ulazeći u analizu znanstvenog i stručnog djela Judith Reisman, zanimljivo je primjetiti kako se njezin dolazak u Sabor dovodi u svezu s napadom na vrijednosti hrvatske države kao što su  „antifašizam i vrednote sekularizma“ (Index hr. „Zabranite joj dolazak u Sabor.“ 28.01.2013), jer se ona navodno „zalaže za kršenje ljudskih prava osoba homoseksualne orijentacije“ (ibid.).  Dakle, pozicije su jasne: ulazak Reismanice u Sabor je napad na sekularizam i antifašizam pod čiju kapu spadaju i ljudska prava homoseksualaca. I tako smo dobili „brak“ između gay populacije i antifašizma. Divno! Nadalje, admin Zagreb Pride-a na Facebooku značajno izjavljuje: „LGBT i queera nema bez antifašizma i obratno“ (subota u 3:17). Hvala na informaciji admine.

U skladu s time, valjda uskoro možemo očekivati neko povijesno istraživanje koje će nam dokazati da su na strani antifašista djelovali posebni gay odredi koji su se rame uz rame borili s ostalim antifašistima. Budući da je to tako, potrebno je valjda i „dekonstruirati“ određene „stereotipe“  koji se vezuju uz antifašizam. Bojim se da će kao jedna od prvih žrtava takve dekonstrukcije završiti ona jadna „partizanka koja je kolo vodila i bombe bacala“. Stariji se sjećaju kako smo u školi učili tu poznatu pjesmicu o jednoj hrabroj partizanki koja je kolo vodila, bombe bacala na Nijemce i ranu šivala ranjenom borcu. Što je problematično u ovoj pjesmi? Pa ništa, osim da je ta hrabra partizanka možda bila žena s penisom ili lezbijka. Zapravo, reći da je ona „partizanka“ možda je izraz  diskriminacije (čovjek danas u ništa više ne može biti siguran), jer se u pjesmi pjeva o njezinom spolu, ali se prešućuje njezin rodni identitet.  I stoga je hitno potrebno osnovati neku novu gay udrugu koja će se boriti za prepoznavanje i priznavanje istine o njezinom rodnom identitetu. Jer to je antifašizam na djelu – borba za ljudska prava svih i bez razlike. Možda i uskoro otkrijemo da su Mirko i Slavko zapravo bili gayevi – nikad se ne zna.  Možda su i bili gayevi, ali to nikada nisu imali prilike otkriti, jer nisu imali prilike pohađati 4. modul zdravstvenog odgoja koji bi im dao odgovor na sva ta, a i druga pitanja. Naime, bilo je ratno vrijeme pa nije bilo mogućnosti uvesti takav modul. A upitno je i da li su svaki dan prali ruke i zubiće. O njihovoj prehrani bolje je i ne govoriti.

No, vratimo se na paštete i narodnjake. Naime, okruženi smo „narodnjacima“ i njihovim „paštetama“ jer: „Narodnjaci su preuzeli stvar, znaju sistem i stvaraju dar-mar. Rasturaju po pitanju tiraža, sve veća je blamaža biti neko od nas“. I stvarno je, kao što kaže Balašević, sve veća je blamaža biti „jedan od nas“, jer neslaganje heteroseksualaca sa homoseksualnim činom bez pardona se karakterizira kao „homofobija“, i „govor mržnje“ (da se zaustavimo samo na ova dva atributa). I ono što je zabrinjavajuće je činjenica da se nitko ne brine oko toga što se neslaganje s nečim bez pardona karakterizira kao izraz „straha“ i „mržnje.“ Kao da je nestala ta granica i nema je više. Neslaganje je jednako mrziti i bojati se. I ta nepovratna „koncesija“ na definiranje izričaja neslaganja jest skandalozna. No što se ovime želi polučiti? Nekoliko stvari: prvo, želi se reći kako je problem „nas“ heteroseksualaca u nama – mi smo problem, ne „oni“. To što se mi ne slažemo s homoseksualnim činom te se protivimo posvajanju djece od strane istih, nije zato jer je to pogrešno, nego zato jer nešto nije u redu s nama. Mi smo „odvratni“, jer nedužne i nevine ljude smatramo „nenormalnima“ i ne želimo ih prihvatiti, i dati im pravo na „osnovna ljudska prava“. Drugo, ne samo da je problem u nama, nego fobija i mržnja definiraju uzroke naših problema – fobija je neka vrsta iracionalnog stanja uma (jer često za fobiju ne postoji stvarni razlog), a mržnja je rezultat našeg lošeg karaktera. I time smo trajno zakucali našeg „sugovornika“ (tj. oni nas), jer jedini dijalog koji se ovdje može voditi jest na relaciji obračunavanja sa fobijama i mržnjom tih dotičnih pojedinaca. Imperativ promjene karaktera i razmišljanja je dakle na nama, a ne na njima. A čuju se neki glasovi da se navodno kroz obrazovanje može čovjeka osloboditi od tih stvari! Ajd' da i to vidimo!

No šalu na stranu, ja ne niječem da uistinu postoje ljudi koji mrze homoseksualce, ali stavljati svako neslaganje u kontekst fobije i mržnje, svakako zahtijeva određeno znanstveno istraživanje koje će potvrditi ili demantirati da li uistinu velika većina heteroseksualaca kojima je homoseksualnost nenormalna i odbojna to misli zato jer ih mrzi ili se boje toga, ili zato jer misle da je to nenormalno i odbojno. I nikakvo obrazovanje to neće i ne može promijeniti.

U očekivanju mogućih povijesnih istraživanja o gay antifašističkim odredima i partizankama homoseksualnih sklonosti (jer bez LGBT-a i queera navodno nema ni antifašizma), preostaje nam se osvrnuti još jednom na tekst pjesme „Narodnjaci“ koji, iako je pisan u jednom drugom kontekstu, izvrsno se slaže s ovim našim današnjim: „Nastupa era amatera, iz svoje kože može se sad. Rapidno stasa hibridna klasa na pola puta selo - grad.“ Više nego ikad prije, čovjek uistinu može izaći iz svoje kože i biti nešto što odudara od njegove biologije – čovjek može biti „hibrid“ iliti mješavina. Možda ne još biološki, ali sociološki i seksualno, svakako. No, da ne zaboravimo na paštete – i one mogu pomoći u tome pravcu. Navodno, čuju se glasine  kako se pokreće proizvodnja nove linije pašteta koje će poslužiti u borbi i rušenju rodnih stereotipa. Pa će tako na Gavrilovićevim paštetama umjesto slike nasmiješene djevojke biti slika dviju djevojaka kako se ljube. Ili možda dva muškarca? Na taj način će i mesna industrija dati svoj obol u obrazovanju naših najmlađih. Jer zamislite scenu u vrtiću gdje dijete uzima paštetu i ugleda takvu sliku!? Što ono prvo napravi? Otiđe do svoje tete koja mu pojasni o čemu se tu radi i onda to dijete prosvijetljeno i obrazovano može u miru pojesti paštetu znajući da su takve paštete jedan mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo.

No, više o ovome, pogledajte u desetominutnom prilogu drugog Dnevnika HTV-a. Urednik: Zoran Šprajc. Ekstatični izvještaj s terena donosi nam: Maja Sever. Nikako ne propustite.

Ervin Budiselić