Tematika ovoga razmišljanja može veoma lako biti kategorizirana kao znanstvena fantastika. Zapravo. Uvjeren sam da bi maštoviti pisac mogao ovaj tekst uz minimalan trud pretočiti u veoma isplativ filmski scenarij.

Kao što sam istaknuo na početku, ovo je zaista samo moje razmišljanje, nikako uvjerenje ili vlastita dogma. Pokoje pitanje za čitatelja morao sam napisati. Nadalje, svakako se nadam da će se pokazati način kako ga osporiti djelomično ili u cijelosti i proglasiti ga elementom čiste fikcije i dječačke mašte. Ipak, građevni dijelovi teksta elementi su trenutne stvarnosti ili veoma bliske nam budućnosti.

Pa da krenem. Ne prihvaćam olako tzv. teorije zavjere, ali ih svakako držim važnim dijelom kritičkog razmišljanja i borbe protiv onoga što nam se zdravo za gotovo servira u svim medijima. Na kraju krajeva, teorije informacije uče nas da je informacija samo vjerojatnost da je ono što smo primili točno ono što je netko poslao. Povratak ne temu.

U ovome tekstu, konkretno me inspirira teorija vezana uz nastanak jedne svjetske vlade. Vlade koja bi uvela jedinstvenu valutu, označila svaku jedinku civilizacije čipom i zagospodarila svime na ovoj planeti. Postoje društva moćnika koja navodno kuju ove planove još od doba Mletačke republike pa sve do danas. Ranije napisano postoji u javnosti kao javna tajna, tu i tamo se pojave neka imena, ali nitko zapravo kao da ne mari. Prihvatimo ovo kao mogući scenarij tj. kao stvaran proces koji traje.

Primjećujem posljednjih godina koliko se inzistira na tzv. digitalizaciji podataka. Ako samo pogledamo u arhiv Nacionalne i Sveučilišne Knjižnice vidjet ćemo kako fundus digitalnih 'prijepisa' značajno raste. Imajući na umu financijsku situaciju našeg društva vjerojatno bi uz veća sredstva za opremu i ljudstvo ovaj proces tekao i brže. Ipak, i ovo je zavidna brzina. Pro argument ovoga jest dostupnost starih i rijetkih djela velikom broju građana. Postoje grafike koje se brižno čuvaju i koje bi u svakom kontaktu s čitateljem bile izložene za njih opasnim tvarima iz kože i sl. Ono što se može postaviti kao pitanje je što će se desiti s originalima kroz sljedeći period vremena.?

Kratkoročno će zasigurno ostati i dalje na sigurnom u arhivima, ali što ako se mentalitet prema recikliranju okrene u radikalnome smjeru. Tada će zagovornici reći: "Zašto čuvamo tone i tone starog materijala koji možemo reciklirati pa sve je tako i tako digitalizirano.". Osim tekstova i grafika, digitaliziraju se i slike, audio-video uraci i sve ostalo što je moguće konvertirati iz analognog u digitalno.

Pored kulturnih dobara imamo i administrativne podatke, kao što su: vlasnički listovi, katastarske knjige, rodovnice, diplome i praktički sve ostalo što se može ugurati u skener u komadu ili u dijelovima.

Zagovornici ovoga, a i zdrav razum mora priznati da je "digitalizacijom" podsustava i korištenjem interneta ubrzan protok podataka i da se gužve u redovima zaista smanjuju. Uz to, biti će i moguće kroz kraći period vremena sve, apsolutno sve, rješavati od kuće. Više nećete morati posjetiti Vatikanske muzeje kako bi vidjeli djela Michelangela, ili Rijksmusem kako bi se divili Rembrandtu, već ćete uz sve to i Mona Lisu imati kod kuće u vašem mobitelu ili na vašem +HD televizoru.

Uvjeravaju nas razni internet servisi da je nepotrebno arhivirati vlastite podatke na privatnim medijima. Oni su podložni starenju, ne održavamo ih kako bi trebalo i prečesto su zbog svoje komercijalne namijene slabe kvalitete i trajnosti. Prijedlog je naravno, podaci u oblaku (eng. cloud storage). Nitko naravno ne bi koristio prave atmosferske oblake, već su oblaci razni podatkovni centri diljem svijeta, a naše korištenje vlastitih podataka je zatim kao prikupljanje kapljica putem interneta. Kada zakupimo memorijski prostor trenutno možemo prebaciti podatke na 'oblak'. Tada ćemo iz bilo kojeg kutka planete gdje postoji internet veza bilo zemaljska ili satelitska moći pristupiti našim podacima. Bilo za čitanje, bilo za korigiranje i slično. Osim vlastitih podataka na 'oblacima' će lebdjeti i podaci iz nacionalnih baza, kao što je ranije opisano, oni iz NSK-a.

Uz sve mjere sigurnosti i zaštite pomoću lozinke i sl., podaci koji su negdje zapisano na kraju krajeva mogu biti razumljivo pročitani. Pri tome, vlasnik ne mora biti jedini koji će ih čitati.

Zamislite da ste podatke pohranili po jednim pravima i s promjenom vlasti u zemlji gdje su vaši podaci pohranjeni dolazi i do promjene pravila korištenja. Tada će vlast možda željeti vidjeti što se to u njenoj zemlji čuva. Uostalom, informacija je još uvijek najtraženija i prema važnosti najskuplja rob na svakom tržištu. Tada vaši podaci više i nisu samo vaši. Što sada mislite o privatnosti vaših privatnih snimkama, slikama i raznih drugih zabilješka.

Sada kada smo misaono u 2033. Kada su nam svi podaci na sigurnome i kada je 80% svih knjiga na planeti reciklirano i prerađeno u koristan humus. Sada smo spremni za recikliranje znanja. Početak može biti buran, popraćen masovnim brisanjem 'nepodobnih' bitova, a može biti i veoma flegmatičan. Dovoljno je da se u vašoj memorijskoj mapi pronađe 'nepodoban' podatak i da vam ga se trajno ukloni. Iz vaše perspektive on može biti uklonjen, a iz perspektive administratora on može biti samo izuzet iz indeksa podataka. Na ovaj način, informacija je i dalje sačuvana za svaki slučaj, ali ona zapravo za vas više ne postoji. Uz ovakve unutarnje manipulacije, moguće su one izvana putem raznih 'cyber' napada pa ako i zatreba bombardiranja podatkovnih centara.

Povjesno gledano, vatra je spalila Aleksandrijsku knjižnicu, spalila većinu znanja staroga vijeka, a spalit će, ako do toga dođe, i svaku e-knižnicu. Osim mehaničkom uništenju, digitalni podaci podložni su i napadima elektromagnetskim pulsevima visoke energije.

Takav puls proizvod je najčešće atomske eksplozije, ali ga se može proizvesti korištenjem klasičnih elektroničkih elemenata. Visoka EM energija dezintegrira poluvodičke elemente i time trajno uništava njihovu funkcionalnost. Magnetska komponenta pulsa može utjecati i na magnetske zapise čvrstih diskova. Nije ni vaša kuća sigurna od sličnih stvari, samo što je vaša kuća samo jedna od mnogih kuća svih čitatelja ovoga članka. Time je i disperzija informacija i njihova ponovljivost statistički nemjerljiva.

Trebamo li se digitalizirati?! Da, postoje prednosti! Trebamo li uz to odreći se knjige, slike i gramofonske ploče, materijalnih kopija i vlastitog 'backup'-a? To prepuštam vama na odgovor.

Mario Golubić