U jednim dnevnim novinama ovih se dana mogla pročitati neobična vijest. Izvjesna Sabine Moreaux zaputila se iz svoga mjesta u Bruxelles, a tek u Zagrebu shvatila da je na krivom putu. U novinama piše: ''Sabine je krenula iz Erquelinnesa prema Bruxellesu prošle subote. U belgijskoj je prijestolnici trebala pokupiti prijateljicu, no kako nije znala put uključila je GPS.  No, uređaj se pokvario, a ona je nastavila voziti.'' Ništa joj nije bilo sumnjivo sva do Zagreba. '' Kad sam prošla tablu na kojoj piše Zagreb, shvatila sam da je vrijeme da se okrenem'' -  priznaje smušena Sabine.

Ovaj bizarni slučaj višestruko je poticajan za razmišljanje. Prvo, o tome koliko je suvremeni čovjek postao ovisan o raznim pomagalima za orijentaciju u svakodnevnom životu. Bez njih, tih pomagala, čovjek današnjice djeluje smušeno i izgubljeno. Zamislimo, recimo, samo jedan dan tog suvremenog čovjeka bez mobitela, bez kartica, lijekova koje redovito uzima, medija koji mu objašnjava što se događa u njegovu gradu i u svijetu …Živi užas! Drugo, o tome kako put u Bruxelles može završiti puno istočnije. Vođeni pokvarenim GPS-om i mi smo dugo vozili prema Bruxellesu. No još uvijek stojimo ispred brane u Brežicama, a iz Beograda nas Dačić zove u nekakvo ''Balkansko vijeće''. Na televiziji svake večeri partizanski filmovi i tv-serije iz Regiona, a policija danima oklijeva okriviti pomahnitalog bombaša iz Zagreba. Valjda zato što je navodno Banjolučanin, bivše 'vojno lice', ljevičar i obožavatelj Josipa Broza. Da se furao na Pavelića, već bi bio i osuđen. Barem u ''Jutarnjem''.

Ako se indicije o krivcu za bombe postavljene u zapadnom dijelu Zagreba pokažu točnim, slučaj će se po dobrom starom hrvatskom običaju polako zataškavati, svest će se na krivicu pojedinca, kojemu nije baš sve čisto u glavi, i zanijekati postojanje politički motiviranog terorizma. Kao što je to bio slučaj i kada je istarski ''ljevičar'' Vilim Bono postavio bombu u Boćarski dom u Pazinu gdje se trebao održati Thompsonov koncert. Mediji su prvo, po uhodanoj špranci, objavile vijest kako neslužbeno doznaju da je bombu postavio Thompsonov obožavatelj. Kasnije nisu bili toliko revni u demantiranju te podle laži. Presuda Bonu ipak je bila nedvosmislena, kao što je vidljivo i iz ove šture vijesti iz tog vremena: ''Zbog odbojnosti i mržnje prema Marku Perkoviću Thompsonu i njegovim pjesama, postavljanjem eksploziva kako bi spriječio održavanje njegovih koncerata u pazinskom Boćarskom domu, 60-godišnji Vilim Bon osuđen je na zatvorsku kaznu od pet i pol godina.'' Ne znam je li pazinski bombaš već izišao iz zatvora, ali ne bi me iznenadilo da jest. Ljudi spremni postavljati bombe za ''antifašističke'' ideala uvijek dobro dođu.

A cijelo to vrijeme mi, to jest Hrvatska, vođeni premudrim vođama, koji se izmjenjuju, ali se ne mijenjaju, nepokolebljivo napredujemo u istom smjeru, ne provjeravajući ispravnost GPS-a. Baš kao i Sabine Moreaux. Pitanje je samo hoćemo li tek onda kada dođemo do table s natpisom Bruxelles ili Beograd, jer obje su opcije još uvijek otvorene, zaključiti da je vrijeme da se okrenemo i vratimo natrag. Samo to tada neće bit baš tako lako kao u Sabininom slučaju. Ali žilav smo mi narod.

Damir Pešorda