Ovim pismom želim se obratiti hrvatskoj javnosti u cilju dobivanja odgovora od nadležnih institucija naše zemlje glede 4. modula Zdravstvenog odgoja. Naime, ministar Jovanović bi razgovarao samo s roditeljima, pa ga ja ovim putem molim u svoje i ime drugih roditelja koji imaju dosta pitanja glede ove teme, da pronađe malo vremena i argumentirano odgovori na upućena mu kritička pitanja.

Kritike zagovornika ZO-a upućene prema onima koji se ne slažu s njegovim uvođenjem kreću se od toga da su protivnici 4. modula: protiv ZO-a; nazadni (žive u nekim prošlim stoljećima); dezinformirani; neinformirani; zavode narod, dižu paniku bez veze (u stilu, „o spolnosti se govori samo o tri sata godišnje“); protiv spolne edukacije mladeži itd. Naravno, sve ovo nije točno, jer ovakve etikete predstavljaju dobar spin kojim se želi skrenuti pažnja sa stvarnih problema koje donosi ovakav 4. modul ZO-a. I stvarno se čini nestvarnim da se namjerno zanemaruju prigovori roditelja, crkve i nekih društvenih udruga koje pozivaju Vladu na dijalog. Vjerujem da nitko od roditelja nije protiv ZO-a, nego protiv 4. modula ZO-a; nitko ne diže paniku bez veze jer, iako se radi o malom broju sati, i taj mali broj sati je dovoljan da otvori vrata za još veću prisutnost ovakvih sadržaja u školstvu i legislativi RH; nitko nije protiv spolne edukacije naše mladeži, ali je protiv ideologije koja s njome dolazi; i konačno, mi nismo nazadni, nego ne prihvaćamo svaki novi trend i hir sa Zapada jer znamo odakle to dolazi, i prema čemu to vodi. Jedino što ne možemo shvatiti jesu nelogičnosti koje prate ZO. Stoga mi je namjera sažeti na jednom mjestu većinu nelogičnosti zagovornika i argumente onih koji kritiziraju ovakav 4. modul ZO-a.

Nelogičnost br.1 – „Crkva se nema pravo miješati u politiku, državu i školstvo.“

Prva floskula ili nelogičnost koju čujemo glasi da se „Crkva nema pravo miješati u politiku, zakone i školstvo“. Također, navodi se da je po ustavu Crkva odvojena od Države. Ovo što je rečeno jest i nije točno. Naime, većina ljudi ne razlikuje pojmove Crkva, Društvo i Država. Crkva je odvojena od Države (i obrnuto), ali niti jedno niti drugo nije istovjetno s Društvom. Drugim riječima, i Crkva i Država dio su Društva. Stoga, ako je Crkva po Ustavu odvojena od Države, to ne znači automatski da je odvojena ili da može biti odvojena od Društva. Crkva jest dio Društva, njezini vjernici dio su Društva i Države, a školarci svih uzrasta,.iako idu u državne škole, također su dionici Društva, a neki od njih i Crkve. Stoga, sintagma „Crkva je odvojena od Države i ne smije se petljati u ništa“ ne stoji iz gore navedenih razloga. Isprepletenost Crkve, Države i Društva, podrazumijeva da su i Crkva i Država dio Društva i stoga su međuovisni i isprepleteni. Stoga se svaki segment Društva ima pravo miješati u Društvo jer u tome Društvu i živi o njemu ovisi.

Nelogičnost br. 2 – „Kurikulum nema veze s preporučenom literaturom.“

Kakva je veza između kurikuluma i preporučene literature? To više nitko ne zna, jel s jedne strane preporučena literatura nije za djecu nego za nastavnike, ona je neobavezna, no učitelji neke sadržaje iz nje ne smiju poučavati jer će u suprotnome biti sankcionirani. No tu je istu literaturu preporučila AZOO. Udžbenik ne postoji, osim nekih radnih materijala koje je AZOO objavila na webu 02.01.2013. S druge strane, ni ti radni materijali ne govore točno što  i kako će neki nastavnik predavati određene teme nego ministar izjavljuje da će svaki nastavnik kritički procijeniti što će iz materijala prenijeti djeci. Filipović, naravno vjeruje u kompetenciju i dokazanost našeg nastavnog osoblja koje ne podcjenjuje, nego smatra da je doraslo zadatku predavanja 4. Modula ZO-a. Vlada je s ovim programom uhvatila se u koštac prevažnih tema (spolnost djece), a da nije definirala točno sadržaj onoga što će se poučavati.

Budući da 4. modul u kurikulumu donosi općenite ciljeve i teme koje će se obrađivati, i budući da nema udžbenika u kojem bi jasno stajalo što i kako će se obrađivati pojedine teme, opravdano je reći da kurikulum dolazi u paketu s preporučenom literaturom. Dakle, autori programa namjeravali su ponuditi preporučenu literaturu kao izvor informacija za predavanje istoga. U skladu s time, opravdano je govoriti o kurikulumu u poveznici s preporučenom literaturom i obrnuto. Kurikulum je kostur predavanja, a preporučena literatura je meso oko tog kostura. To što kurikulum afirmativo ne spominje ovo ili ono nije problem. Problem je što preporučena literatura (koja predstavlja izvor informacija za predavača) to čini. Prema tome, nikakva dihotomija između kurikuluma i preporučene literature ne postoji (kao što to ističu Ministar i gosp. Filipović).

Činjenica jest da je „preporučena literatura“ svjetonazorski jednostrana i sad se postavlja jedno ključno pitanje: da li će učitelji smjeti koristiti neku drugu literaturu osim ove preporučene (dakle, nije obavezna, ali nema udžbenika)? Ili još je bolje pitanje: što će se dogoditi  ako učitelji posegnu za nekim ostalim materijalima van ove preporučene literature pa onda dolazimo do razlike u viđenju određenih tema. Npr. da li će nastavnici smjeti govoriti da kondomi ne štite 100% od spolno prenosivih bolesti ili ne? Naime, u dijelu preporučene literature stoji da „Samo kondomi pružaju ženi zaštitu od HIV-a“, ali malo dalje se dvosmisleno kaže „Pravilno upotrijebljeni kondomi spriječit će prijenos HIV-a sa zaraženog na nezaraženog partnera. Kondomi nisu 100% sigurni. Upotreba lubrikanata (na bazi ulja ili vode) može oslabiti kondom. Kada kupujete kondome obavezno provjerite rok trajanja. Druge vrste kontracepcije ne štite od HIV-a“ (Spol i rod, str. 129). No, ako učitelj posegne van preporučene ,literature može naići na podatak da kondomi štite od HIV-a i HPV-a 100% (usp. http://www.kondomanija.hr/kondom.php). Pitanje koje se postavlja je, kako učitelj može ODGOVORNO učiti djecu o odgovornom spolnom ponašanju? I zašto je aktivni spolni život uz uporabu kondoma koji ne štite od bolesti, ODGOVORNO ponašanje u odnosu na apstinenciju? .I tko će na kraju odgovarati za sve to? Da li će nastavnici kod teme rodna ravnopravnosti i rodni stereotipi smjeti iznjeti tvrdnju koja se nalazi van preporučene literature da je ideja razlikovanja spola od roda samo plod jedne ideologije i ništa više? Da li će smjeti objasniti učenicima da u biti rodni stereotipi ne postoje nego je to stvar nečije svjetonazorske interpretacije?

Nelogičnost br. 3 – „Naše su namjere dobre.“ (Milanović)

Premijer Milanović izjavio je da Vlada ima dobre namjere prilikom uvođenja ZO-a, no, ako se pročita preporučena literatura u izdanju raznih udruga (koje prema ministru Jovanovića nemaju mjesta u školstvu), stječe se dojam da se ovdje ne radi o „dobrim namjerama“, nego o pomno smišljenom planu dekonstrukcije postojećih društvenih vrijednosti i nametanju nekih novih. Primjer: u priručniku Spol i rod pod povećalom, nazire se plan društvene reformacije u skladu s vrijednostima rodne ideologije. Tako se već na početku ističe kako se „Društvo ... pobrinulo da djeci vrlo rano usadi klišeizirane norme ponašanja koje odgovaraju pojedinom rodu“ (str.17). Te norme se temelje na činjenici da se prema djetetu postupa u skladu s njegovim spolom te se ono od rođenja odgaja da bude muško ili žensko. Te rodne uloge zapravo ovise o normama društva (usp. str.19-20). Budući da sadašnje hrvatsko društvo očito ne odgovara sa svojim normama LGBT populaciji, oni zagovaraju „smislenu društvenu promjenu“ (str. 26) jer „rodni sistemi stalno se mijenjaju i mogu se promijeniti“ (str. 71). Na istoj stranici (71.) odmah iza govora o promjeni spominje se obitelj:

Obiteljska socijalizacija odražava i prenosi vrijednosti dominantne kulture. Roditelji prilikom odgoja svoje djece slijede upute i modele koji su rezultat njihove vlastite socijalizacije i koji odgovaraju očekivanjima zajednice i društva u kojem žive. Danas, kao posljedica procesa mijenjanja obiteljskih struktura, kao i procesa globalizacije, jačaju utjecaji koji na djecu imaju neobiteljski faktori (mediji, grupa vršnjaka, školski sistem). S jedne strane ove promjene omogućuju širi spektar uloga i modela, dok s druge strane mogu stvoriti konfliktne situacije prilikom kontradikcije između naučenih uloga i novih modela (str.71).

Zašto je spomen obitelji o ovome kontekstu važan? Zato što se izvrsno slaže s onime što je A. Štulhofer izjavio u emisiji Nedjeljom u 2 kako je cilj zdravstvenog odgoja obrazovati buduće naraštaje roditelja. Naime, ova sadašnja (očito) „zatucana“ generacija roditelja nije prikladna generacija jer vrijednosti, norme i očekivanja koje prenose na djecu u obitelji ne odgovaraju željama rodne ideologije. Obrazovanjem novih naraštaja roditelja stvorit će se obitelji koje će svojoj djeci posredovati te nove i napredne vrijednosti. To nas dovodi do nelogičnosti br. 4.

Nelogičnost br. 4 – „ZO će pojačati ulogu obitelji u odgoju djece.“

Neće! To je kao da se kaže kako ćete nekome uzeti dio njegovih novaca i da će on u konačnici zbog toga imati više novca.  Samim načinom uvođenja Zo-a Vlada je pokazala da ignorira dijalog s dijelom nezadovoljnih roditelja te komunicira jedino sa sobom i svojim istomišljenicima. Osim toga, konstrukcija kojom se djelomično opravdava uvođenje i potreba ZO-a  jest tvrdnja „da ankete pokazuju kako samo 20 posto djece s roditeljima razgovara o temama spolnog odnosa ili spolnih bolesti“ (Jutarnji list 22.12 2012.) Ovo je zanimljiva konstrukcija iz razloga što se ne kaže da samo 20% roditelja  razgovara sa svojom djecom, već da samo 20% djece razgovara s roditeljima. Ovakva izjava vjerojatno je rezultat toga da je anketa provedena među djecom, no ovakva konstrukcija ističe kako se problem zapravo nalazi kod roditelja – oni su ti koji su zakazali. I sad, umjesto da Vlada radi na tome i obrazuje roditelje da kvalitetnije rade sa svojom djecom po pitanu spolnosti, ona ih miče i zauzima njihovu ulogu obrazujući njihovu djecu umjesto njih. Posebice zabrinjava činjenica da roditelji koji se protive 4. modulu ZO-a jednako tako žele ostvariti iste ciljeve kao i sadašnji ZO (prevencija bolesti, odgovorno spolno ponašanje itd.). Pa zar Vlada misli da roditelji koji se protive 4 modulu ZO-a uistinu žele svoju djecu izložiti rizičnome ponašanju???

Inzistiranje Vlade  na „jednom i jedinom“ ZO-u govori o tome kako Vlada misli da roditelji nisu u stanju izabrati ono što je najbolje za njihovu djecu te da nisu dovoljno stručni. Zato Vlada umjesto njih im nudi znanstveno utemeljen i kvalitativno stručan 4.  modul ZO-a. Time se roditeljima zapravo poručuje da su oni dio problema – ne samo zato jer ne razgovaraju sa svojom djecom, nego čak i kad bi razgovarali, oni nisu dovoljno stručni za seksualno obrazovanje svoje djece. Zaključak koji se nameće ne odgovara tvrdnjama ministra Jovanovića o „jačanju uloge obitelji u odgoju djece.“ Upravo suprotno.

Nelogičnost br. 5 – „I sve je po zakonu...“

Ministar Jovanović i ravnatelj AZOO-a Filipović tvrde da je poštivana zakonska procedura uvođenja ZO-a u godišnji plan i program. No, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u članku 28 kaže da „školski kurikulum donosi školski odbor do 15. rujna tekuće školske godine na prijedlog učiteljskog, odnosno nastavničkog vijeća“ (točka 5), a na osnovu školskog kurikuluma i nastavnog plana i programa donosi se godišnji plan i program rada. Taj godišnji plan treba biti govot do 30. rujna tekuće školske godine (točka 8). No, AZOO objavljuje kurikulum tek 28. Rujna – 13 dana van zakonskog roka.  Ovo samo govori koliko se AZOO-u žurilo da navrat-nanos uvede ZO u kurikulum.

Da stvar bude još smješnija, na web stranicama jedne OŠ stoji naponema „Tijekom školske godine Škola će preuzimati od Ministarstva dodatne radne materijale, upute i smjernice te svoje nastavne kurikulume i neposredni odgojno-obrazovni rad usklađivati sa traženim zahtjevima“. Ja ne znam da li je to uobičajena procedura ili ne, ali ne samo da je kurikulum donijet nakon zakonskog roka, nego se očito sve stvari nisu posložile te će tijekom godine naknadno stizati neki materijali (Koji??? Kakvi???), i zahtjevi (Od koga???) te će se prema tome usklađivati nastava!!!

Nelogičnost br 6 – „Znanost, a ne svjetonazor.“

Budući da je kurikulum usko vezan uz preporučenu literaturu, iz toga proizlazi da iza 4. modula ZO-a stoji neprikriveni, ali od strane pobornika, nepriznati svjetonazor. Naime uporno slušamo kako je ZO rezultat „znanosti i stručnosti“ te nema veze sa svjetonazorom jer se djeci posreduju samo „relevantne zdravstvene/spolne informacije“ – ništa više od toga.  Ovakve i slične izjave predstavljaju uvredu zdravog razuma, jer svakome onome koji je iole upućen u znanost, poznato je da nečije vrijednosti, filozofija i svjetonazor, itekako imaju ulogu u stvaranju „znanosti“.

Naime, naš svijet, objekti i zapravo cijeli svemir, jest data činjenica koja ne dolazi s tzv. „priručnikom za tumačenje“. Drugim riječima, činjenice koje postoje, ne tumače same sebe, nego ih je potrebno tumačiti. Mi ljudi im dajemo određeno značenje i tumačimo ih u skladu s našim shvaćanjem. Mi možemo eksperimentalno utvrditi da nešto postoji, da nešto jest, ili da se dogodilo, ali naši normativi ili vrijednosti sudovi glede toga, ovise o našemu svjetonazoru.

Rečeno drugim riječima, znanost se bavi utvrđivanjem činjenica, a kako će se osoba ponašati u odnosu na te činjenice, jest odraz nečijeg svjetonazora, a ne znanosti. I tu 4. modul pada jer se određeni svjetonazor uporno naziva znanošću, a u biti je samo nečija svjetonazorska projekcija. I još se k tome, nameće svima bez razlike.

Znanost ne može funkcionirati bez određene filozofije i aksioma koje uzima „zdravo za gotovo“, jer u protivnome, ne bi imala osnove za tumačenje  svojih vlastitih opažanja (jer je već rečeno da svijet i stvorenje ne dolazi s „priručnikom za tumačenje“ – ono ne tumači samo sebe). A dvije ključne komponente svjetonazora koji stoji iza ZO-a jesu relativizam i pozitivizam.

Relativizam, kao i što sam pojam govori, tvrdi da je u pogledu etike i morala sve relativno  U skladu s time, pedofilija, homoseksualizam, sve ranije stupanje mladih u spolne odnose, okruženost, dostupnost i izloženost mladih seksualnim sadržajima jesu date i provjerljive, mjerljive činjenice. Međutim, naše vrednovanje istih – da li je to nešto normalno, prirodno, poželjno, dobro ili loše -  jest svjetonazor, a ne činjenica ili znanost. Ili da bude lakše za shvatiti, svjetonazor jest naše tumačenje postojećih činjenica. Stoga, kada se u preporučenoj literaturi ZO u 4. modula govori da je homoseksualizam nešto normalno ili prihvatljivo, kada se kaže da je rano stupanje u seksualne odnose prihvatljivo, normalno i sastavni dio života mladih ljudi, onda to predstavlja svjetonazorsko tumačenje datih činjenica, a ne znanost. I budući da je sve relativno, tko zna što će se sve u godinama koje slijede proglasiti moralno i etički normalnim i prihvatljivim.

Druga stvar je pozitivizam – svjetonazor rodne ideologije u 4. modulu ZO-a pretpostavlja da će informiranjem mladih o spolnosti (obratite pažnju da se u Zapadnome svijetu nameće/preporuča i spolni odgoj djece od samoga rođenja npr. Körper,Liebe, Doktorspiele) dovesti do toga da se mladi spolno odgovorno ponašaju. To je zapravo vjera da informacije i znanje (dovoljna količina i kvaliteta istih) mogu stvoriti pozitivne učinke i pozitivne oblike ponašanja kod ljudi. Drugim riječima, u znanju je spas – dajte učenicima dovoljno znanja i informacija i oni će se odgovorno ponašati. I što sad tu „smrdi“? „Smrde“ dvije stvari: a) ovakvo antropološko gledište nije znanstveno dokazivo, nego je odraz svjetonazora. Ono gleda na ljudsko ponašanje pozitivno i optimistično, jer vjeruje da se uz dovoljnu količinu informacija, kao ključnog čimbenika, ljudsko ponašanje može promijeniti na bolje. Valjda iz tog razloga roditelji male djece, većinu svoga vremena idu za svojom djecom i govore „ da dijete, da dijete, bravo dijete“. Ili možda idu za djetetom govoreći mu „ne dijete... nemoj to dirati, ne... pusti to...pazi...“??? A što reći na činjenicu da ljudi jako dobro znaju puno toga, pa opet čine suprotno od onoga što znaju da je dobro i da bi trebalo činiti?; b) informacije  4. modula nisu objektivne informacije, nego u sebi posreduju određene vrijednosti. Drugim riječima, kada mladi slušaju informacije o „odgovornom spolnom ponašanju“ njima se istovremeno prenose i određene vrijednosti i gledišta - svjetonazorska tumačenja o činjenici ljudske spolnosti i to nitko ne može zanijekati.

Nelogičnost br. 7 – „U pitanju su ljudska prava homoseksualnih osoba.“

Nisu. Prigovor kritičarima rodne ideologije glasi da se u 4 modulu djecu želi obrazovati i senzibilizirati za pitanje rodne ravnopravnosti prema kojoj bi onda djeca prihvaćala činjenicu da oko njih postoje ljudi koji su po spolu muškarci ili žene, a po rodu s obrnuto od svoga spola. I to s još naziva „osnovnim ljudskim pravima“. Ne radi se samo o tome da se djecu želi poučiti da oko njih i među njima  postoje ljudi koji su „gay“ i da se zbog toga prema njima ne smije ponašati nedolično (to bi bilo prihvatljivo), nego se želi reći da je „biti gay okaj“, tj., da je to normalan i prirodan oblik seksualnog opredjeljenja. Ovdje leže dvije nelogičnosti: Prvo, ovakva izjava je stvar  svjetonazora, a ne znanstvene činjenice; i drugo, ne postoji osnovno ljudsko pravo da se istospolnost proglasi nečim normalnim.  Znanost ne definira „osnovna ljudska prava“, nego to čini društvo u skladu s prevladavajućim svjetonazorom. Ako tome pridodamo da gay soba može promijeniti svoje seksualnu orijentaciju i postati heteroseksualac, tim više, govor o „prirodnosti/normalnosti homoseksualnosti“ i potrebi njegovog prihvaćanja kao „osnovnog ljudskog prava“ je promašen.

Nelogičnost br. 8 – „Mladež je potrebno educirati o spolnosti“ – paradigma uvođenja ZO-a.

Način kako se uvod ZO sličan je primjeru koji je naveden dana 04. 01. 2013 na HTV-u emisiji Peti dan gdje se, između ostalog, razgovaralo o tome kako je Margaret Thatcher „razorila“ ideju države blagostanja (ideja da se država brine za dobrobit svojih građana). Komentar njezinog djelovanja je bio sljedeći: prvo se razvije ideja, koja preraste u ideologiju, a onda se nameće kao svjetonazor. To je zbilja zanimljiv slijed. Određena ideja preraste u ideologiju i onda se nametne kao svjetonazor. Naime, uvođenje ZO-a sliči na paradigmu prema kojoj se prvo ciljano izazove neka kriza, a onda ti isti koji su izazvali krizu kao „vatrogasci“ žele ugasiti „vatru“ koju su zapalili. Naime, opravdanje za potrebu uvođenja ZO-a, uz ono o nedostatku komunikacije na relaciji  roditelji-djeca, glasi otprilike ovako:  „pornografija je svuda oko nas; mladi su već zarana izloženi svemu i svačemu; mladi sve ranije stupaju u spolne odnose raznih vrsta... i zato se javlja potreba da tu istu mladež educiramo o tome.“ Dovoljno je da vidimo filmove, serije za djecu, pjesme...itd. koje vrve slikama, aluzijama i otvorenim govorom o seksu, što onda kod mladih proizvodi pomamu za istim, i na taj način se umjesto napravi kriza i stvori određeni društveni problem (u ovome slučaju, spolno neodgovorno ponašanje djece). Takva kriza pak služi kao opravdanje za govor o spolnoj i rodnoj ravnopravnosti jer „to je naša stvarnost“.  a onda se ti isti koji su stvorili problem možebitno javljaju kao „vatrogasci“ želeći pomoći ugasiti tu istu „vatru“ koju su zapalili.

Ukoliko vlada RH uistinu želi riješiti problem, onda „vatrogasne“ mjere nisu rješenje, nego je potrebno cjelovitije rješenje. No o tome se ne govori, i nema naznaka da će se ikad išta poduzeti po tome pitanju. Postojanje nemorala oko nas se uzima gotovom činjenicom, a sve što se nudi jest informacija o istome i tu leži još jedna nelogičnost 4. modula ZO-a.

U zaključku: koje će biti posljedice ovoga ZO-a?

Prvo, to nitko ne zna jer je sa stanovišta etike i morala sve relativno. Tko zna što nas čeka u budućnosti; kakva nova tumačenja ljudske spolnosti nas očekuju. Znanstveno opravdanje pedofilije se nameće kao jedna izgledna mogućnost, jer kada u knjigama o spolnom odgoju djece imate primjere koji kažu kako je dobar dodir za dijete ono u kojem se ono osjeća dobro (relativizam na djelu), ili kada se implicira seksualnost djeteta od rođenja, vrlo lako je moguće da će se sve ranijim odgojem i poticanjem djeteta da „aktivira svoju seksualnost„ stvoriti ozračje za legalizaciju pedofilije.

Drugo, ono što je izglednije, jest daljnje isključenje roditelja (ili barem smanjivanje njihovog utjecaja) iz spolnog odgoja djece. Naime, ovakav uvezeni ZO nudi roditeljima istovremeno i mrkvu i batinu, jer im se kaže: a) da ne rade i ne razgovaraju dovoljno sa svojom djecom; b) da je seksualnost njihovog djeteta kompleksna stvar; c) budući da je to tako, spolni odgoj treba biti vođen savjetima stručnjaka. A to može čak i dovesti do toga da imamo situaciju kao u Njemačkoj gdje su roditelji dužni slati djecu u školu na ZO, ili u protivnome plaćaju novčane kazne ili idu u zatvor. Ovo su samo neke od nelogičnosti koje prate 4. modul ZO-a i previše ih je da bi bile plod slučajnosti. Ili sam ja i ostali roditelji samo u zabludi i neinformiran? Molim bilo kakav odgovor!

Ervin Budiselić, mag. teologije