Bozidar Brezinščak Bagola, Sam svoj dokaz, Tonimir, Varazdinske Toplice, 2011.

Biti općinski načelnik. I biti pjesnik. Moze li sve to zajedno?

Bozidar Brezinščak Bagola svojim memoarima s podnaslovom »dnevnik općinskog načelnika« krči put kroz svoju i našu svijest. I on i mi našli smo se na povijesnom raskrizju i trebalo je odgovoriti tome trenutku. Kamo smo krenuli? Bismo li se usudili napisati kakve memoare i u njima ne lagati?

Bagola izgleda iskren. Pratimo tijek njegovih razmišljanja, tijek povijesnih događanja, tijek političkih previranja, tijek njegova zivotna usuda. Otkriva nam da je uvijek bio buntovnik i da je to itekako utjecalo na njegov zivot. Zbog toga uostalom i nije postao svećenikom, kako je bio namjeravao, nije do kraja izdrzao u Partiji, jednako tako kasnije ni u HDZ-u, za HSS ne znamo što je bilo, jedino je sa zenom izdrzao do kraja. Vječno u traganju, vječno svoj, pa i onda kada nije u pravu kao u mišljenju o New ageu. Zaslijepila ga vanjština, a o biti nije razmišljao.

Unatoč članstvu u Partiji, to je bilo za prezivljavanje, politikom se počeo baviti tek nakon demokratskih promjena, i to u svom rodnom kraju Humu na Sutli, tamo na granici sa Slovenijom. Pretpostavka za to bila je da se općina Pregrada podijeli na tri: Hum na Sutli, Pregradu i Desinić. Hum na Sutli bio je i prije općina, ali su drugovi nakon Drugog svjetskog rata to prekinuli, a svi papiri i arhivska građa spaljeni su ili su uništeni na neke druge načine. U svom revolucionarnom zanosu nisu pazili na te sitnice.

Tri je puta Bagola uspio biti načelnik svoje općine, između toga je ostajao i bez posla, a memoare završava opisivanjem kako je to biti na čekanju. U tom vremenu dogodilo se mnogo toga. Sastajao se s političarima iz svoga okruzja, kao i onima iz Zagreba, te s knjizevnicima. Ne boji se o njima izreći svoj osobni sud. Stjepana Mesića zacijelo je uzdigao previsoko, ali ima na to pravo, ne samo zbog toga što je i 80 % njegove općine bilo za njega u biranju za predsjednika. S druge strane cijeni i Tuđmana, i Šuška, i kardinala Kuharića, sve one koje Mesić ne cijeni.

Rečenice u knjizi su pitko ispisane. Jasno nam je što pisac zeli reći. A on u svojoj buntovnosti zivotne odgovore trazi i u istočnjačkoj mudrosti, i u Kuranu, i u Svetom Pismu, a rekosmo i u suvremenijim strujanjima koja bi se htjela nazvati duhovnima. Ipak, Sveto Pismo ostaje na prvom mjestu, na doseg ruke u vrtu s biranim cvijećem. Ujedno je to poruka i čitateljima. Bagola će u međuvremenu vjerojatno nastaviti svoja trazenja i jednoga dana ponovno nas darovati knjigom, jer pisati se mora.

Miljenko Stojić