Ako su premijerove izjave samo posljedak odgojnoga autizma, a ne sastavni dio političkoga projekta o novom jugoslavenskom zajedništvu zapadnobalkanskih drzava, onda još uvijek imamo nade, jer na kraju Duh Sveti ipak puše tamo gdje hoće i kada hoće

Na izjavu predsjednika Hrvatske vlade Zorana Milanovića kako se iz gospodarske krize ne ćemo izvući uz pomoć Duha Svetoga, nego vlastitim radom, sposobnošću i inteligencijom satirično je reagirala tek hrvatska redakcija Radio Vatikana, što je u militantnijem dijelu hrvatskih medija izazvalo pravu provalu bijesa usmjerenu na Katoličku crkvu. zestina napadaja, u kojima se dovodilo u pitanje i samu mogućnost komentiranja premijerove izjave, ali i sloboda govora podsjećala je na olovno doba, kad su uhode po bogosluznim mjestima snimale propovijedi katoličkih svećenika, a o njima onda u novinama prijeteći raspravljali neki i od sadašnjih auktora protucrkvenih pamfleta.

Bez obzira u kojoj je prigodi sam premijer izgovorio nespretnu sintagmu, ona se ne računajući na njegov motiv, moze odčitati i kao poruka svim kršćanima da su  nesposobni za izvlačenje zemlje iz krize te da se trebaju maknuti s puta radišnima, sposobnima i inteligentnima, kako bi ovi riješili problem, kojem kršćani očito svojom sviješću nisu dorasli. Ne smatram da je Milanović svojom izjavom zelio vrijeđati najveći dio hrvatskoga naroda, dakle vjernike, ali i one koji ne pripadaju Crkvi, nu poštuju vjernička uvjerenja. Bit će ipak da je samo riječ o retorici koju je premijer tijekom odrastanja usvojio od okoline, koja ga je formirala.

To je shvatio i auktor priloga Radio Vatikana, što pokazuje i forma njegova osvrta pa je medijska obrana predsjednika vlade od navodne katoličke kritike samo medvjeđa usluga Milanoviću, iza koje se skriva stara totalitarsitička svijest nekadašnjih komunističkih progonitelja usidrenih i danas u hrvatskom medijskom prostoru. Predsjednik vlade, kao i svaki drzavljanin ima pravo na svoj svjetonazor, jednako kao što i druga strana, ako se osjeti pogođenom, ima pravo kritizirati njegova stajališta. Tim više jer se radi o prvom i najmoćnijem duznosniku u drzavi. Zabranom kritike ili pak proglašavanjem premijerovih nespretnih formulacija dogmama, kako to čine pojedini mediji, svojevrsni je povratak staljinizmu, odnosno njegovoj rigidnijoj domaćoj inačici – titoizmu, što premijeru jedne demokratske drzave moze samo donijeti političku štetu.

Koliko je Milanovićeva nespretna izjava uporabljena u medijskom boju protiv Crkve ilustrira daljnji nastavak protukatoličke kampanje, u kojoj sada jedan sarajevski hagiograf četničkoga vođe Draze Mihailovića trazi čistke hrvatskih povjesničara, koji su se drznuli dovesti u pitanje srpski mit o Jasenovcu te podsjetiti na činjenicu kako je logor Jasenovac nakon završetka rata korišten i za masovna smaknuća zatočenih Hrvata. Za razliku od navedene premijerove retorike u javnosti je gotovo nezapazeno prošla njegova izjava s istog skupa europskih socijalista kako je velika autonomija u bivšoj Jugoslaviji stvorila kaos te je svatko vukao na svoju stranu, što je završilo ratom i drzava se raspala.

Kakva je bila autonomija u bivšoj Jugoslaviji najbolji je pokazatelj kratkotrajna pojava studentskoga pokreta u sklopu Hrvatskoga proljeća sedamdesetih godina, koje je krvavo završilo progonima, zatvaranjem i otpuštanjem s posla desetaka tisuća ljudi, a u ekstremnijem obliku sve do 1989. i likvidacijama političkih emigranata, koji su samo zastupali pravo hrvatskoga naroda na vlastitu drzavnost.

Mozda je premijer, s obzirom na okruzenje u kojem je odrastao, s vremenom postao zaslijepljen unitarizmom i centralizmom jedne struje hrvatskih komunista utjelovljene u liku Miloša zanka pa danas svoju autističnost zapravo nesvjesno promovira. Jugoslaviju, koja je nastala nasiljem i protiv volje hrvatskoga naroda razarao je godinama upravo njezin velikosrpski centralizam, a zarobljeni narodi iskoristili su svjetski slom komunizma i demokratske promjene potkraj 80-ih godina, da se na temelju referendumskih odluka svojih naroda izbave ispod sedamdesetgodišnjega velikosrpskog ropstva. Kao reakcija na odluke demokratski izabranih vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji počela je jugoslavenska komunistička i srpska agresija na te tada mlade demokratske drzave, što bi i mladi hrvatski predsjednik vlade ipak trebao znati.

Ako su premijerove izjave samo posljedak odgojnoga autizma, a ne sastavni dio političkoga projekta o novom jugoslavenskom zajedništvu zapadnobalkanskih drzava, onda još uvijek imamo nade, jer na kraju Duh Sveti ipak puše tamo gdje hoće i kada hoće.

Mate Kovačević