Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke(UBIUDR) nezadovoljna je, kao i većina ostalih braniteljskih udruga, s obiljezavanjem Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana pobjede u Kninu. Takvo središnje obiljezavanje jednog od najvaznijeg blagdana u Hrvata ljudi koji su stvorili hrvatsku drzavu uistinu nisu zasluzili.

Naime, u Kninu se kao prvo nije znalo jel se obiljezava „trijumf“, odnosno pobjeda, ili je pak riječ o komemoraciji? Iako je bilo rečeno da će ovoga puta političari biti u „drugom planu“, oni su ponovno bili u prvom. Istina, braniteljima su dozvolili da podignu hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi, ali nitko im nije dao javno govoriti, pa su „umjesto njih“ to učinili, a tko drugi nego političari, od potpredsjednika Sabora, predsjednika Vlade, pa do predsjednika Republike.

Nitko nema ništa protiv da i oni govore, dapače, ali zbog čega se nije čuo glas neke majke ili nekog djeteta poginulog branitelja, nekog od hrvatskih generala s one čuvene fotografije s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ili nekoga od ratnih zapovjednika poput Damira Krstičevića?

Kad se svirala himna Republike Hrvatske ni ona se nije odsvirala do kraja, cijela, već samo jedan manji dio(sic!), što je još više u očaj bacilo sudionike proslave, koji se i nisu okupili u nekom velikom broju. Na središnjem trgu, na centralnom mjestu, mogli smo vidjeti isključivo političare, ali i neke visoke časnike, ali ne i hrvatske branitelje, koji su i ovoga puta posluzili tek toliko – za fotografiranje! Nije se osjećala pobjednička atmosfera, poglavito nakon govora političara koji su isticali kako se „svatko svakome treba ispričati“ i kako je i u Oluji bilo zločina.

Glavna „zvijezda“ bio je Srbin Veljko Dzakula, koji je na zalost tako i najavljivan, kao da dolazi neki visoki duznosnik SAD-a, a ne abolirani ratni zločinac, kojeg se sjećamo nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak, kad mu je hrvatska policija stavljala lisice na ruke, kao jednom od kolovođe srpske agresije na području Pakraca.

>>Dzakula i Josipović pokušavaju udariti temelje novom političkom dobu

Sva sreća da i on nije govorio, a novinarima je rekao da se nije došao ni ispričati, već da je to prije njega učinio također ratni zločinac Milan Babić. Dzakula uostalom nema baš nikakve veze s Olujom. To je izgleda bila njegova osobna „pobjeda“ nad srpskim rivalom Miloradom Pupovcem i ništa, ništa više!

Nitko se nije usudio javno ni pozdraviti hrvatske generale Ante Gotovinu i Mladena Markača, pa čak ni generala Čermaka koji je oslobođen na Haaškome sudu. To nas je podsjetilo na suđenje Blazenom Alojziju Stepincu, kad se ni njega većina nije usudila ne pozdraviti, nego ni spomenuti u pozitivnome, od 1945., pa sve do 1990. Ako su generali Gotovina i Markač junaci Domovinskoga rata, ako im hrvatska drzava plaća obranu, ako se svi slazu da nisu krivi, zbog čega ih ne spomenuti, bez obzira što si drugi misle i govore. Ukoliko još ove godine budu čak mozebitno oslobođeni hoće li se njihova imena i dalje prešućivati i marginalizirati, baš kao i imena 174 poginula branitelja u Oluji, čija imena iz „tehničkih razloga“, kako reče ministar branitelja,  ponovno nismo čuli.

Dakle, ove godine središnja proslava u Kninu bila je uistinu skromna, kao da je netko namjerno zelio da se o njoj „ne čuje ni do Beograda“, a kamoli do Haaga!

Ne, za to se nismo borili!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge branitelja, invalida i udovica