Kad je u pitanju hrvatska rukometna rapsodija na Olimpijskim igrama pod vodstvom hercegovačkog Hrvata Slavka Goluze, kojeg su mnogi osporavali, samo moze zasluziti čestitke i ponos Hrvata. Poput vihora i to onog Olujnog dize se iznad svih, te još jednom pokazuje da Hrvatska i hrvatski narod imaju talente ali trebaju radišne, domoljubne i znanjem opremljene vođe.

Sjajna vijest da je Sandra Perković osvojila prvu zlatnu medalju za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Londonu u turbulentnim i za hrvatski narod tuznim bezidejnim političkim vremenima svakako je vijest koja pokazuje da se stručnošću i radom moze puno toga postići. Do naslova najbolje Sandra je došla hicem iz treće serije od 69 metara i 11 centimetara, što je ujedno i novi hrvatski rekord u bacanju diska. Pokazala je svijetu da u Hrvatskoj postoje talenti, znanje i htjenje. Posebno je pokazala ponos, upravo kad se mnogi s ponosom prisjećaju vojnoredarstvene operacije Oluja i konačnog oslobađanja agresorskog strašenja, granatiranja, razaranje, ubijanja. Premda neki, poput glumica i glumaca upleteni u novinarski antihrvatski koloplet brkaju pojmovlja jer ne igraju glavne uloge pa čak niti sporedne, a onda im je riječ „Oluja“ dođe kao biku crvena krpa. Nema njih u ulogama, ne vrti se svijet oko njih. Ti, kako sebe nazivaju 'humani', glumci opravdali bi tu titulu da nisu poput medveđeg zimskog sna prespavali jedno razdoblje. Zato je bezvrijedno navoditi njihova imena i vraćati prošlost, jer Hrvatska mora biti ponosna na svoju sadašnjost koja je stvorena upravo na krilima Oluje.

Čilić je Čilić, a ne Međugorac!

Kad je u pitanju hrvatska rukometna rapsodija na Olimpijskim igrama pod vodstvom hercegovačkog Hrvata Slavka Goluze, kojeg su mnogi osporavali, samo moze zasluziti čestitke i ponos Hrvata. Poput vihora i to onog Olujnog dize se iznad svih, te još jednom pokazuje da Hrvatska i hrvatski narod imaju talente ali trebaju radišne, domoljubne i znanjem opremljene vođe. Na primjer, dovoljno je načiniti usporedbu nogometne i rukometne reprezentacije, te jadno podilazenje novinara bivšem nogometnom izborniku, za razliku od blaćenja aktualnog rukometnog izbornika. Ponajprije, jer rukometni izbornik je Hercegovac, Hrvat. Ne podilazi nikome, voli svoju Hrvatsku i glasno o njoj razmišlja. Njemu je zato potrebno prebaciti normu 300 posto da bi dostigao negdašnjeg nogometnog izbornika u procijeni novinara i njihovim prilozima u hrvatskim medijima. Igrački gledajući, nogometna reprezentacija je po imenima jača, a da se tek ne govori o njezinoj cijeni, među vodećima u Europi. I što je postigla? Bijednost medija se po zna koji put očitovala i kod izvješća o tenisačima, poput Čilića kojeg nazivaju Međugorac. Pa to je još jedeno totalno neznanje, jer postoji prezime Međugorac. I zašto osporiti nešto hercegovačkom Hrvatu koji voli više svoju Hrvatsku nego onaj novinar koji mora donijeti prilog ili njegov urednik, odnosno vlasnik medija ili nalogodavac.

Zar trener Ivančić nije zasluzio više?

Pod čijim je to vodstvom Sandra Perković osvojila olimpijsko zlato? Opet trener Hercegovac, Hrvat. Kamo god kreneš oni se pojave i to „preko veze“ došli u London, bacili disk i osvojili zlato. Pa valjda je par redaka zasluzio Ivan Ivančić koji je rođen u Grabovici 6. prosinca 1937, a bio je hrvatski atletičar i drzavni reprezentativac. Natjecao se u bacanju kugle. Puno je toga osvojio i bio prepoznatljiv. No, izgleda da je novinarima i široj javnosti nezgodno reći – Grabovčanin! Svoje iskustvo on je prenosio Sandri Perković, učio je tehnici, vjerovao u nju, pripremao je, uz njezine roditelje zacijelo je najzasluznija osoba njezina zlatnog odličja.

U nabrajanju niz trenera i športaša koje je Hercegovina dala, poput – po ocu košarkaša braće Petrovića, košarkaša Čuture, Prkačina, Bagarića, Markote, Ramljaka, Baraća, Stojića, Sesara…, nezaobilazno je i ime košarkaškog trenera Jasmina Repeše koji je rođen u Čapljini. Svojim radom i on je pokazao da moze stati uz bok vodećim košarkaškim trenerima Europe i Svijeta. No, i on je Hercegovac, pa novinari i oni kojima naziv te regije teško prelazi preko usta ne mogu to priopćiti. Ta mala Hercegovina, uključujući livanjski dio dala je niz športaša, proslavila hrvatski šport iako ima tek malo više Hrvata nego Grad Rijeka stanovnika. Uz prezimena Ankovića, Šukera, Bobana, Čilića, Sesara… Baraća, Tomića… Goluzu, Jelavića, Ivančića, Sliškovića, Repešu i brojne druge valjda bi jednom trebalo pisati i Hercegovci…

Naplata ratne štete dovela bi Hrvate u blagostanje

A što bi tek bilo da je hercegovačkih Hrvata više? Moze se pretpostaviti da bi Oluja bila svaki dan, jer i ovi mali primjeri pokazuju da hercegovački Hrvat radi, trpi nepravdu na koju je naučio u turskom zulumu i komunističkoj diktaturi, a ona je nastavljena u medijskoj diskriminaciji! zalosno je da ministar branitelja, kako mu stoji na kući u kojoj radi, poziva Dzakulu na proslavu Dana branitelja u Knin, a nije se sjetio pozvati hercegovačke Hrvate koji su 'odradili', ne po mobilizaciji kao on, nego po dragovoljnosti i domoljublju sva ratišta u Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Pa valjda su to zasluzile zrtve, ministre Matiću! Na temelju ovogodišnje proslave Dana branitelja i izjave Predsjednika Drzave i Ministrice vanjskih poslova o dogovoru oko naplate ratnih šteta koje je srpski agresor nanio Hrvatskoj moze se samo zaključiti kako hrvatsko dostojanstvo tone u glib. Kad bi Hrvatska naplatila ratne štete agresorskog razaranja, ne bi više bilo vanjskog duga, ne bi bilo krize! Sve to pokazuje kako još jednom antihrvatski koloplet, bilo svjesno ili iz neznanja, odnosno da dirigiran pod nečijom palicom izdaje hrvatske nacionalne interese. Oluja to nije zasluzila. Ivančić i Goluza su primjeri, jer su nošeni domoljubljem, slobodom, radom i poštenjem na kojem je temelju građena „Oluja“! Senilnost se ne bi smjela dogoditi u tako kratkom roku braniteljima!

Vlado Čutura