Proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, na spomen oslobođenja Knina 5. kolovoza 1995. godine, pada u tako jedinstveni povijesni trenutak hrvatske nacije i hrvatske drzave da se mnogima nameće pitanje nije li to tek puki formalizam ili, još gore, neviđeno licemjerje. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti trebao bi biti s jedne strane dan zahvalnosti za slobodnu domovinu, a s druge strane dan zahvalnosti čitave domovine, svih njezinih sastavnica, za oslobođenje okupiranih područja kojima je baš Knin, po odluci Beograda, bio političko i vojno središte.

Dok velika šutljiva većina osjeća zahvalnost za slobodnu domovinu, istodobno sve glasnija i sve goropadnija manjina sve sustavnije i sve očitije nastoji rastakati gotovo sve što podsjeća na hrvatsku domovinu, a osobito sve ono čime bi se Hrvati glede svoje domovine mogli ponositi. Posebni je, i mozda najtezi, hrvatski problem što se toj manjini sve očitije priklanja ili čak pripada i dio ljudi na vodećim drzavnim, gospodarskim i društvenim funkcijama. Umjesto legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i hrvatskim nacionalnim interesima, sve je očitije, dio ljudi na vodećim polozajima sluzi egoističnim osobnim i grupnim interesima, podilazi krupnom kapitalu i ulizuje se skrivenim centrima moći. Pritom samo neka njihova djelovanja dolaze u javnost, no neslobodni mediji ni tome ne pridaju adekvatnu pozornost, pa je, moze se reći, velika privremena sreća za taj dio ljudi na funkcijama što javnost ipak ne zna kakve sve zloporabe, bezakonja, nasilja i nemoralnosti čine; javnost i ne sluti na što su sve pojedinci iz tih krugova spremni. No, narod je davno iznjedrio mudru izreku: Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju! Naime, i sam ljudski zivot relativno je dug, a zivot naroda je još duzi te nije moguće, niti će biti moguće ubuduće, ubiti ili sakriti istinu. Nema gotovo nedjela za koje ne postoje i svjedoci, no svi šute jer vjerojatno procjenjuju da je i dio represivnog drzavnog i pravnog aparata involviran u ta bezakonja i nemoralnosti.

Velik je hrvatski problem što se po dosadašnjem djelovanju s pozicija vlasti Kukuriku koalicije nameće pitanje: Moze li ona u znatnom dijelu uopće osjećati zahvalnost (to osjećanje ne pokazuje se tek emocijama ili verbalno nego djelovanjem) za slobodnu domovinu? Nije pritom najbitniji, premda se ne moze zanemariti, ideološki aspekt sadašnje vladajuće garniture, već je najbitnije pitanje odgovornosti za sve teze stanje u gospodarstvu, jer ono izravno utječe na cjelokupni društveni i osobni zivot u Hrvatskoj. Ako je točan podatak, koji je na naslovnici objavio Večernji list od 28. srpnja, da se u Hrvatskoj svakoga sata daje 40 otkaza, onda se ne moze ne postaviti pitanje odgovornosti vlasti. Pripadnici političke Kukuriku koalicije imali su dva puta po četiri godine vremena definirati svoju viziju, strategiju i metodologiju ozdravljenja hrvatskoga gospodarstva, a sve je očitije da su došli na vlast bez ikakve takve vizije i strategije i da, kao i prethodne vlade, sluze krupnom kapitalu na izravnu štetu hrvatskoga gospodarstva i hrvatskih građana. Zemlja koja nema svoga vlastitog zdravog gospodarstva nije niti slobodna niti suverena. Vlasti, bez obzira na politički predznak, svoju zahvalnost prema hrvatskoj domovini mogu očitovati jedino uzdizanjem hrvatskoga gospodarstva na vlastite zdrave noge.

Iznimno je velik hrvatski problem što aktualne vlasti, a činile su to u stanovitoj ali ipak manjoj mjeri i ranije druge vlasti, uvelike odjeljuju legalnost i legitimnost. Kukuriku koalicija dobila je stanovitu većinu na izborima te je legalna hrvatska vlast, no to joj ne daje za pravo da donosi i nelegitimne odluke. Naime, Kukuriku koalicija dobila je pravo na donošenje odluka, no te odluke ne mogu biti neovisne o istini, dobru, zdravoj pameti, o većinskom nacionalnom identitetu hrvatskoga naroda, o univerzalnim etičkim načelima, ako zele biti legitimne. Npr. vlasti imaju formalno pravo odlučiti da se likvidira tvrtka RIZ-odašiljači bez obzirna na činjenicu što je ta tvrtka profitabilna i što ima proizvode i trzište u inozemstvu, no takva odluka je protiv općega dobra, protiv zdravoga razuma te je zbog toga legalna ali nelegitimna odluka. I odlučivanje Hrvatskoga sabora o Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji bilo je legalno, ali je ta odluka istodobno bila protivna vrijednostima i stavovima deklarirane većine u hrvatskom društvu te je ta odluka nelegitimna. (O pitanju legalnosti i legitimnosti u ovome broju opširnije piše sociolog dr. Josip Sabol na str. 9.) Također je odluka o izgradnji Plomina 3 na ugljen – legalna odluka, no jer je ona protivna zdravome razumu, kao i vrlo vjerojatno u interesu točno određene interesne grupe a ne općega dobra – ta odluka ne moze biti legitimna...

Kad god se događa razdvajanje legalnosti i legitimnosti u odlukama, događa se nasilje koje ne moze biti bez veće štete. Bude li Kukuriku koalicija zeljela donositi i dalje odluke koje će biti legalne ali nelegitimne, nastavit će nasilničko djelovanje – dosad je to također vidljivo i po golemoj kadrovskoj sječi koja se ovih dana rezirana dogodila i na Hrvatskoj radio-televiziji – a za nasilničko djelovanje politologija koristi stručni naziv: diktatura. Srljaju li aktualne hrvatske vlasti u diktaturu? Povijest svjedoči da ni jedna diktatura, ostvarivala se ona po legalnoj vlasti jednog čovjeka ili određene skupine, nikada nije bila u sluzbi općega dobra čitave nacionalne ili višenacionalne zajednice, te eventualno isticanje zahvalnosti za slobodnu domovinu – ne moze biti nego farsa i licemjerje.

Ivan Miklenić, Glas Koncila