Pojmovi “ljevica” odnosno “desnica” poznato je da  svoje korijene vuku iz vremena Francuske revolucije. Članovi tzv. Constituante skloni promjenama odnosno revoluciji sjedili su lijevo od kralja, dok su kralju odane, rojalističke, pro-monarhističke i kontrarevolucionarne snage sjedile njemu s desne strane.

Članovi Constituante zasigurno nisu bili svjestni kako će ta podjela kasnije dovesti ne samo do brojnih političkih i ideoloških nesporazuma i nerijetko zamornih i tragikomičnih prepucavanja kakve možemo gledati u nacionalnim parlamentima diljem Europe i svijeta, nego i do krvavih fizičkih obračuna, revolucija i ratova. Tradicionalno i teoretski gledano, ljevica na ekonomskome planu zagovara jak državni intervencionizam odnosno u ekstremnoj marksističkoj koncepciji centralno upravljanje gospodarstvom, zatim veće poreze i socijalna prava, veća prava radnika.  Na društvenome planu zastupa progresističke ideje, zalaže se za veća građanska, ljudska  i osobna prava i za ukidanje država i nacija (marksizam). Ljevičare se smatra racionalistima i ateistima, iako u praksi ne mora nužno biti tako. Desnica se na ekonomskome planu percipira kao zaštitnik interesa krupnoga kapitala i štitonoša laisses faiere načela prema koju se država treba što manje miješati u gospodarstvo, odnosno kako ekonomsku utakmicu treba potpuno regulirati tržište (libertarijanci, anarho-kapitalisti). Također se zalaže i za manje poreze. Na društvenome planu desnica zastupa konzervativizam odnosno zagovara tradicionalne, moralne vrijednosti, zaštitu obitelji i braka; veliku pozornost posvećuje nacionalnome i kulturnome identitetu. Iako se desničare često povezuje s diktaturom, teško je ne primijetiti kako su ljevičarske diktature tijekom povijesti iza sebe ostavile mnogo veći broj leševa nego one desnoga predznaka. Desničare se obično smatra vjernicima, iako postoje i ateističke odnosno antiklerikalne desničarske struje. U svezi s nekim novijim političkim i društvenim pitanjima i fenomenima, možemo dodati kako se ljevičari smatraju zagovornicima prava žena, homoseksualaca i prava na pobačaj, dok se desničare smatra sklonijima patrijarhalnome ustroju (što je više stereotip, nego stvarno stanje svari), te protivnicima homoseksualnih brakova i protivnicima prava na pobačaj.

Da je sve prethodno navedeno više teoretska, idealno-normativna kategorija, negoli stvarno stanje stvari, suvišno je i napominjati Dovoljno je, kako bismo vidjeli raskorak teorije i prakse, prisjetiti se kako su zagovaratelji ljudske jednakosti i svih vrsta ljudskih prava u praksi voljeli ljude trpati u gulage i tamo ih trerirati gore nego stoku, kako su veliki zagovornici prava radnika znali živjeti u raskoši kakvu možemo vidjeti samo na dvorovima šeika (Đilasova “Nova klasa”), dok su veliki desničari svoje države znali prodavati za šake judinih škuda.

U praksi je danas vrlo često nemoguće napraviti jasnu distinkciju između ljevičara i desničara, odnosno nemoguće je utvrditi provodi li netko lijevu ili desnu politiku. Podjela lijevo-desno danas je izgubila svaki smisao. Ne samo u Hrvatskoj - gdje ta dihotomija poprima groteskne razmjere -  nego i u svijetu, ona predstavlja obično sredstvo manipulacije u intelektualnome arsenalu medijsko-intelektualnog terorizma i ideologije tzv. političke korektnosti. Kada se danas nekoga kvalificira da je ljevičar ili desničar, liberalan ili konzervativan, ekstremni ljevičar ili ekstremni desničar, zapravo ga se u većini slučajeva želi ad hominem diskvalificirati i tako već na leksičkoj razini isključiti iz svake ozbiljne rasprave. U biti je riječ o jednoj perfidnoj manipulaciji koja diskvalifikacijama želi onemogućiti iznošenje bilo koje ideje ili misli koja odudara od službenih dogmi vladajućeg političkog i medijskog-kulturnog establishmenta. Francuski filozof Regis Debray nije daleko od istine kad tvrdi da podjela lijevo-desno predstavlja “oblik stvaranja društvenih bogalja”.

Između parlamentarne ljevice i desnice danas u Europi – uz neke manje izuzetke – gotovo da i nema bitnih razlika. I ljevičari i desničari slijepi su zagovaratelji i nekritički apologeti slobodnog tržišta, turbokapitalizma, globalizma i multikulturalizma. Kako bi sačuvali privid nekakve dosljednosti ljevičari i danas, doduše, verbalno naklapaju o socijalnim  i ljudskim pravima, o pravima radnika, no tu je više riječ o teoretskim proklamacijama i predizbornoj retorici kojom se želi privući glasove naivnih birača. Nekada pristašama ideje nacionalne države, desničarima su danas puna usta integracija i asocijacija, multikulturalizma i globalizma, a nekakav minimum dosljednosti možemo pronaći jedno u nešto restriktivnijoj politici prema useljenicima. Možemo u grubo reći kako su ljevičari, liberali i socijal-demokrati, prigrlili desničarsku ekonomsku politiku, dok su desničari u mnogome pristali uz ljevičarski društveni svjetonazor. Zanimljivo je, međutim, da je istodobno došlo do približavanja ne samo parlamentarne ljevice i desnice, nego i tzv. ekstremne ljevice i esktremne desnice. Kritičare globalizacije, uvođenja eura, Lisabonskoga ugovora, globalizama i divljačkog kapitalizma, danas možemo pronaći i među tzv. ekstremnim ljevičarima i među tzv. ekstremnim desničarima. Nema sumnje da uzroci približavanja ovih dviju skupina uvelike leže u posvemašnjoj unifikacija ideja i stajališta na parlamentarnoj sceni i jednoj umjerenizaciji, deideologizaciji i depolitizaciji političke scene, gdje pred svetim dogmama slobodnog tržišta, europeizma, globalizma i sl. ideja “Novoga svjetskog poretka” uzmiče svaka ozbiljnija rasprava ili alternativa. Važeća je jedino ideologija novca, sinekura i punih trbuhova. Poznati američki filozof i lingvist Noam Chomsky tu je pojavu unifikacije ideja i stavova – gdje se sve “polemike” zapravo vode unutar strogo postavljenog okvira “pomišljivog mišljenja” - dobro objasnio na primjeru tzv. golubova i jastrebova. Francuski književnik Bernard Huyghe opisujući tu pojavu piše: socijal-demokrat kaže:” Markizo ja volim vašu stražnjicu”, na što mu kršćanski demokrat odgovara:” Stražnjicu vašu volim markizo”. Nikakve, dakle, bitne razlike nema, osim na verbalnoj, taktičkoj razini.

Povijesno gledano, sadržaj pojmova ljevica-desnica često se je i mijenjao. Navedimo samo jedan primjer. Dok su predvodnici revolucija i pokreta koji su doveli do stvaranja nacionalnih država u srednjoj i istočnoj Europi u 19 st. bili liberalni intelektualci, dotle  su njihovi današnji liberalni poličko-ideološki potomci oštri protivnici nacionalnih država i veliki pristaše internacionalnih ideja. O promjenama ekonomskih i društvenih stavova i na jednom i na drugom političkom polu, što za posljedicu ima danas gotovo identične stavove, bilo je već prethodno govora.

Pojmovi lijevo-desno odnosno liberalan-konzervativan – koji se često, ali i pogrješno, rabe kao njihovi sinonimi – imaju različito značenje u Europi i SAD-u. Francuski filozof Alain de Benoist, intelektualni korifej tzv. Europske nove desnice, u predgovoru knjige “Europska nova desnica” hrvatskog pisca i diplomata dr. Tomislava Sunića vrlo je dobro objasnio te razlike, stoga ga ovdje navodimo:”(…) Riječ “liberal” nipošto nema isti smisao u Zapadnoj Europi i u Sjedinjenim Američkim Državama. Preko Atlantika, liberal je čovjek ljevica ili lijevog centra, pristaša određenog oblika društvene politike  i državnog redistribucionizma, priličan laksist na planu ćudoređa i veliki branitelj ideologije ljudskih prava. (…) Suprotno tome, s ove strane Atlantika liberal je prije svega branitelj individualizma, pristaša slobodne razmjene, protivnik svake državne intervencije (i sljedbenik Amerike). Zatražite li od Francuza da imenuje jednoga velikoga liberalnog političara, na prvo će mjesto odmah izbiti imena Ronalda Reagana i Margaret Thatcer. Drugim riječima, ono što mi nazivamo “liberal”, u velikoj mjeri odgovara onome što Amerikanci nazivaju “konzervativcem” – dakle, i protivnikom liberals – liberala!(…).

Velike, također, razlike, postoje i između europske i američke tzv. nove desnice, premda ih neki često neznalački poistovjećuju. Dok američka nova desnica (“New right”) zastupa tzv. neokonzervativizam, dakle ideologiju kapitalizma, ekonomskog ekspanzionizma, minimalnih ovlasti države i intervencionizma u drugim državama, dotle europska nova desnica (“Nouvelle Droite”) predstavlja njezinog idejnog, “metafizičkog” neprijatelja, te se oštro protivi kapitalizmu, individualizmu, univerzalizmu, egalitarizmu i amerikanizmu. U biti, europska nova desnica nije politički pokret, već jedna prilično heteronomna intelektualno-filozofska škola koja obuhvaća veliki broj uglednih filozofa, književnika, politologa, lingvista i antropologa. Dio njezinih autora gaji izrazito antikršćanske stavove, dok se dio bavi pitanjem identiteta i kulture bijelaca (vidi internetski časopis “Occidental observer”), što bi se teško moglo povezati s, primjerice, demokršćanskom desnicom.

Kada govorimo o ljevici i desnici nemoguće je ne spomenuti njihove ekstremne derivate – komunizam, fašizam i nacional-socijalizam. Danas je uvriježeno pravilo komunizam trpati pod ljevičarske, a fašizam i nacional-socijalizam pod desničarske ideologije. No, s potonjom kvalifikacijom ne moramo se nužno složiti. Brojni fašistički autori svoje su stavove i antijudaizam često opravdavali pozivajući se na ljevičarske i anarhističke pisce kao što su bili Bakunjin, Proudhon ili Dühring, a i sami vođe fašizma i nacional-socijalizma, Benito Mussolini i Adolf Hitler, proizišli su iz ljevičarskoga ideološkog inkubatora. Mussolini je u mladosti bio vatreni marksist (poznato je da je u džepu nosio Marxov medaljon), dok je Hitler uvijek isticao da su mu najdrži oni nacisti koji su prije toga bili članovi komunističke partije. Jedan od najboljih poznavatelja fašizma, francusko-izraelski politolog i povjesničar Zeev Sternhell, piše kako je fašizam u velikom postotku bio ljevičarski pokret.

Sve što je prethodno rečeno o europskoj ljevici i desnici, u bitnim crtama vrijedi i za Hrvatsku. Između lijevih i desnih stranaka u RH nema nikakvih bitnih razlika. I jedne i druge sviraju bruxellske note, zagovaraju pod svaku cijenu ulazak Hrvatske u euroatlantske integracije, kunu se u liberalni kapitalizam i slobodno tržište. Stranke koje ne sviraju po bruxelleskim notama medijski se prikazuju kao “ekstremna desnica”, premda u komparaciji s ekstremnim desnim strankama u Europi – neofašističke stranke možemo u Europi pronaći u nizu nacionalnih parlamenata – te stranke nemaju apsolutno ništa što bi opravdalo tu (dis)kvalifikaciju, kojoj je cilj nastavak EU-ropsko-jugosferaškog jednoumlja i gušenje svake objektivne rasprave.

Ako gledamo dalje u povijest, utemeljitelje hrvatskog nacionalizma teško da je moguće smjestiti u kategoriju lijevo ili desno. Starčević i Kvaternik nesumnjivo su bili beskompromisni borci za hrvatsku državnu samostalnost, ali su s druge strane imali i jak osjećaj za socijalnu pravdu. U njihovim koncepcijama država nije bila sama sebi svrha, već instrument za ostvarivanje osobne slobode i socijalne pravde. Starčević je bio jasan:” Države grade i razgradjuju ljudi, a ljude vodi sloboda, blagostanje – sreća. Gdje ne ima ove, ni državi ne ima opstanka, pa bila kako mu drago stara i priznana. A državu utemeljiti, ili držati na nesreći državljana, još nikome nije pošlo za rukom, ter ako se nekoje vrieme što takova pričinja, prvom zgodom nestaje obsjene i s njom države». Slijepo obožavanje države, karakteristično za neke desničarske i fašističke ideologe i praktičare («sve u državi, ništa izvan države, ništa protiv države»), nije, dakle, odlika hrvatske nacionalističke baštine. Njezina odlika nije niti diskriminirajući ili isključivi odnos prema drugim narodima ili rasama. Starčević tako kaže:» U svakoj zemlji ima pučanstva različnih jezikom, vjerom, pasminom itd., pa se potom i različnim imenima zovu. I u Hrvatskoj ima pučanstva talijanskoga, židovskoga, ciganskoga itd. Mi ne uviđamo da ti nazivi općenitosti stanovništva ili domovini škode. Dok je tako, naše je načelo: te nazive ne otimati ni narivavati; neka ih svatko rabi i mijenja kako hoće. Ali ima stvari koje mogu i moraju koristiti ili škoditi ne samo pojedinim pučanstvima i imenima, nego i svim stanovnicima domovine zvali se oni kako im drago. Takove su stvari cjelokupna zakonotvorstva. Zli zakoni, težina neraznjernih daća, nesigurnost osobe i imetka, itd, itd., te i takove stvari ne tište samo na primjer katolike nego i Srbe, i Luterovce, i Kalvinovce, i Židove; sve stanovnike Hrvatske, zvali se oni kako im drago. A da bi se te stvari dobro uredile, njima bi se koristili svi stanovnici domovine, opet bez razlike na njihova imena. Dakle za dobro uređenje ovih odnošaja imaju biti složni svi stanovnici Hrvatske bez svakog obzira na ona pojedina imena. Držeći se toga načela mi iskreno ljubimo i za brata držimo i Srba, i Nijemca, i Talijana, i Žida, i Ciganina, i Luterovca itd., svakoga tko radi za općenito dobro svega naroda i cijele domovine, a plašimo se jednako i Hrvata i Srba itd., svakoga tko je proti onim skupnim svetinjama».

Ovakav tolerantan odnos prema drugim narodima, gdje se u svakome narodu vidi prijatelja, a ne neprijatelja – sve dok taj narod ne juriša i ne ugnjetava hrvatski narod – odlika je i hrvatskih nacionalista poslije Starčevića: Šufflaya, Radića, Pilara, Kriškovića, Lukasa i dr. Iako se oni obično uvrštavaju u desničarske političare i intelektualce, ta kvalifikacija sama po sebi ne znači mnogo. Pod pod pojmom lijevo ili desno može se podrazumijevati sve ili ništa. Najispravnije ih je stoga označiti kao hrvatske nacionaliste. Kao što je nemoguće u uske okvire lijevo-desno smjestiti, primjerice, Friedricha Nietzschea, kojega svojataju i lijevi i desni autori, ili kršćanskog socijalista Charles Péguya, kršćanskog demokrata Jacquesa Maritaina, ili kršćanskog egzistencijalista i personalista, briljantnoga filozofa Nikolaja Berdjajeva, tako je nemoguće i hrvatske nacionalne intelektualce trpati u okvire ove anakrone, besmislene dihotomije.

Zaključno govoreći, valja reći kako je podjela na lijeve i desne stranke danas izgubila svaki smisao i svako opravdanje. To poglavito vrijedi za Hrvatsku gdje među strankama koje se formalno deklariraju lijevima ili desnima u praksi nema nikakvih suštinskih razlika. Ta se podjela danas uglavnom koristi kao sredstvo za etiketiranje i diskvalificiranje protivnika i stoga predstavlja obično sredstvo manipulacije. To što se neka stranka deklarira lijevom, ne znači ništa ako ta ista stranka u praksi gazi prava radnika i radi kao eksponent krupnoga kapitala. Jednako tako, licemjerno je kada se neka stranka deklarira desničarskom, dok u praksi prodaje nacionalne interese gdje god stigne. Umjesto te podjele vrijeme je da se inaugirira nova podjela: tko je za Hrvatsku, a tko je protiv Hrvatske. Tko radi za Hrvatsku, a tko radi za strane nalogodavce. Biblijskom terminologijom govoreći – vrijeme je da se antihrvatski kukolj odvrati od hrvatskoga žita. A tko je kukolj, a tko žito, vidimo po djelima, a ne po riječima. Res, non verba, govorili su starni Latini. Uostalom, kako je rekao Starčević:» Što se mene tiče, absolutizam, konstitucionalizam, konservativizam, liberalizam, ovi i ovakovi izrazi meni su prazne reči. (...) A svaki obstojeći sustav, bio on kakav mu drago i bio on gdegod, ja sudim po njegovu plodu, a taj se najjasnije pokazuje u moralu i blagostanju naroda».... Po plodovima ćemo ih, dakle, prepoznati.

Autor: Davor Dijanović