Nakon obilježavanja još jedne tužne, mirne i dostojanstvene obljetnice iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Vukovaru (ali i u Škabrnji!) trebamo se ponovno zapitati: što je s optužnicom za srpska i ina zlodjela? Naime, poznato je da optužnica za zločine u Vukovaru postoji, da se pod broj K-14/04 od 15 ožujka 2006. nalazi u Županijskom sudu u Vukovaru, a podiglo ju je Županijsko državno odvjetništvo iz toga grada, ali netko ju je očito „zaključao u ladicu“, pa ne dozvoljava da ugleda svjetlost dana!? Ili se to nama samo tako čini? Nu, u svakom slučaju, bilo bi dobro znati gdje je? Možda u Županijskom sudu u Osijeku?

Zanimljivo je da naše sudstvo i policija nisu uspjeli pronaći (uhititi) malo koga od ratnih zločinaca koje su optužili, pa su većinu optužnica svojedobno stavili na oglasnu ploču suda, u nadi da će ih optuženi (da se malo našalimo) doći tamo pročitati i nakon toga im se javiti! Da nije smiješno, bilo bi žalosno. A optužnica za krvave zločine u Vukovaru podignuta je protiv: Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Mileta Mrkšića Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Od njih su jedino Mrkšić, Šljivančanin i Radić (oslobođen) suđeni i to na Haaškom sudu za masakr na Ovčari, a dobili su kazne kao za "nepropisno parkiranje". Sramno da sramnije ne može biti. U zločinima u Vukovaru sudjelovalo je na desetine tisuća ljudi, ali ni od ovih spomenutih nikoga nisu uspjeli osuditi, a još manje uhititi. Ako nekoga i uspiju osuditi, onda je to manje-više u „odsustvu“. Naime, u napadu na Vukovar navodno je bilo angažirano oko 80 tisuća vojnika JNA i pripadnika paravojnih postrojbi, 1600 borbenih vozila i tenkova, 1330 topova široke kalibarske lepeze, te 60 i više borbenih zrakoplova koji su polijetali s aerodroma u Batajnici i Titogradu. Gdje su danas svi ti zločinci i zašto im se ne sudi, odnosno zbog čega Državno odvjetništvo RH uz pomoć policije nije uspjelo dovesti pred lice pravde nikoga od tih "pomoz Bog" junaka koji su te 1991. ubijali, rušili i protjerivali nevine hrvatske građane, prije svega žene, djecu i starce?

Vukovar je umirao pod vatrenim salvama jedne divizije JNA, 16 armijskih gardijskih brigada, među kojima je bila i elitna Prva proleterska gardijska, šest pukova, od artiljerijskih do protuoklopnih, te uz dva aviobombarderska puka. U međuvremenu je i Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora kazneno prijavilo brojne oficira - ratne zločince JNA, ali ni po toj prijavi ništa nije učinjeno. Od naših političara često se čuje da svaki zločin ima svoga zločinca, pa gdje su onda svi ti zločinci iz Vukovara? Tko će i kada odgovarati što suđenje za Vukovar nije ni počelo, (recimo gdje su i tko su krivci za razaranje vukovarske ratne bolnice?), odnosno kada će "mač pravde" stići i one koji su bili zaduženi da privedu pravdi i one koji su krivi za smrt i razaranja u ovome gradu junaka? Državno odvjetništvo RH je podiglo kakvu takvu optužnicu, ali rezultat je nezadovoljavajući. Sjetimo se kako su prošli časni zapovjednici Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković-Mladi Jastreb, odmah nakon okupacije grada. Njih su hrvatski organi gonjenja odmah pronašli, zatvorili i učinili ih invalidima, umjesto da su nagrađeni činovima generala! Kako su prošli dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro? Njihovu navodnu odgovornost u sklopu istražnog postupka srbijanskog Tužiteljstva za ratne zločine svojedobno je ispitivao Županijski sud u Vukovaru. Optuživalo ih se da su krivi što navodno nisu dobro (?) skrbili o četiri ranjena pripadnika zločinačke JNA, koji su ujutro pucali po bolnici, a popodne, ranjeni, stigli tamo po pomoć! Hrvatska je trebala ovu optužnicu odbaciti, ali – nije. Naši su se organi gonjenja silovito borili da generali Gotovina, Markač i stotine drugih hrvatskih branitelja budu iza rešetaka, pa valjda (da se malo našalimo) nisu "stigli" da se bave još i srpskim (istaknutim) zločincima.

Nedopustivo je da srpski zločinci, a poglavito oni koji su zapovijedali u Vukovaru ne budu kažnjeni, makar – na papiru. Već je i Haaški sud prestao radom, a mi još nismo počeli sa sudskim procesom za strašne zloćine u Vukovaru, ali i u Škabrnji, Pakracu, Lipiku, Voćinu, Saborskom, Gospiću, Županji, Novoj Gradiški, Osijeku, Kninu i brojnim drugim gradovima i mjestima diljem Hrvatske.

Nekima je očito u interesu da se nevine žrtve Vukovara zaborave, jer ako nema zločinca nema ni – zločina!?

Istina, početkom listopada u Vukovaru je održan protestni skup u svezi nekažnjavanja ratnih zločinaca. Nešto se nakon toga s tim u svezi možebitno pomaklo, ali ne puno.  

Pojedini političari ala Pupovac, Pusić i slični, obično kažu da je zločina u Domovinskome ratu bilo i na jednoj i drugoj strani, pa ako ga je bilo, što se čeka da se prvo ne osude oni koji su k nama došli "u dvorište", koji su htjeli "Veliku Srbiju", a za to nisu birali ni vrijeme ni sredstva?

Zar nam stvarno žele "zamazati oči" s malim brojem osuđenih srpskih zlikovaca, pretežno "desetarima" , "kapetanima" ili pak običnim vojnicima?

Ako je Vukovar umirao 1991., danas, na žalost umire još jednom. Krivci za to nisu Dedaković, Borković, Bosanac, Njavro i na tisuće onih koji su dali svoje živote na oltar Domovine, ili koji su nakon okupacije poput zvijeri protjerani u srpske logore, ili oni branitelji koji primaju mirovine, za koje pretežno ekstremno lijevi kažu da su privilegirane!

A Srbi, kao agresori, dosad se nisu ni ispričali. Nu, mi im neprestano opraštamo, iako se zna da Bog ne oprašta onima koji svjesno ili zlonamjerno griješe te ne žele priznati svoje greške, promijeniti svoj način postupanja niti se ispričati onome koga su povrijedili!

 

Mladen Pavković