Ima li kraja sramoti hrvatske diplomacije? Naime, ovih dana digla se prava bura oko prijedloga Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora da nekog Borisa Blažekovića (HNS-liberalna demokracija) pošalju za generalnog konzula Republike Hrvatske u Sjedinjene Američke Države sa sjedištem u New Yorku. Navodno da je riječ o bivšem manekenu i čovjeku koji ima jedva završenu srednju školu. Uz to, vrlo oštro se obračunavao sa svojim političkim neistomišljenicima. Ali, bez obzira na sve to, Odbor za vanjsku politiku Hrvatskog sabora predložio ga je na tu visoku i časnu funkciju.

Dakle, ako je vjerovati medijima, čovjek je posve zalutao u diplomatske vode. Kažu: nema ni fakultet! A svi oni koji su ga predložili završili su visoke škole, odnosno fakultete: Miro Kovač, Ivan Čelić, Božo Ljubić, Davor Ivo Stier, Miroslav Tuđman (HDZ), Joško Klisović, Marija Puh (HNS), Vesna Pusić (Građansko – liberalni savez), Ivan Pernar (Živi zid), Božo Petrov (Most), Romana Jerković (SDP i Milorad Pupovac (SDSS).

I to nije sve. Brojni hrvatski diplomati imaju fakultetsku naobrazbu, a rezultate u radu kao „pučkoškolci“ (čast iznimkama). Ne sjećamo se da smo čuli ili čitali da je neko hrvatsko veleposlanstvo u svijetu organiziralo značajniju tribinu, izložbu, kulturnu i inu manifestaciju, gospodarski forum ili slično, putem kojih bi se građani zemlje u kojoj „stoluju“ na „velika zvona“ upoznali sa stvaranjem hrvatske države, odnosno agresijom na našu zemlju (svaka čast iznimkama).

Što recimo građani Francuske, Engleske, Norveške, Portugala, Kanade, SAD-a, Belgije, Meksika, Bolivije, Kine, Japana, Južne Koreje, Etiopije, Iraka ili neke države u Africi ili Australiji znaju o Hrvatskoj? Mnogi od njih, vjerujte, teško je pronalaze i na zemljopisnoj karti!

Kad je Podravka imala svoj proizvodni pogon u Poljskoj, pa i u Madžarskoj, (možda nije za usporedbu), tamo većina radnika uopće ništa nije znala o Hrvatskoj, iako ih je naša država „hranila“.

Dakle, dobro je da oni koji nas predstavljaju u svijetu su visoko školovani kadrovi, ali ne po partijskoj liniji! A za jedan dio diplomata (svaka časti iznimkama), na prvom je mjestu bila „partijska“ podobnost, a potom sve ostalo. Tako je bilo u vrijeme komunizma, tako je, nešto blaže, i danas.

Sva je sreća da je tom i takvom Blažekoviću predsjednica RH okrenula palac prema dolje.

Znači li to da su i u hrvatskoj diplomaciji počeli puhati neki novi vjetrovi?

 

Mladen Pavković