Kada počeh čitati nedavno objavljeni tekst „O Neume, od zlata jabuko…“, pomislih da se netko konačno ohrabrio pisati o prodaji Neuma i spomenuti određena imena, ali kada pročitah cijeli tekst, ostadoh malo i razočaran i zbunjen. Priča se (zasada) počela pričati od kraja, jer početak priče o poslijeratnoj prodaji Neuma seže puno ranije.

Plan bošnjačkog političkog vrha, koji nije uspio ratnim djelovanjima ostvariti tv. zelenu transverzalu, postupno se počeo ostvarivati u mirnodopskim uvjetima. Pohlepa za novcem „hrvatskog-čovjeka“ – učinila je svoje. Prodaja zemljišta nije se vršila zbog neke velike potrebe već „iz obijesti“, ispočetka „mali čovjek“ nije u tome sudjelovao nego se kasnije ugledao u „velike ribe“.

Kada ono poslije minulog rata neki pojedinci počeše opsjedati domicilne Hrvate da prodaju svoje nekretnine nudeći enormne novčane iznose, tada neki vodeći općinski dužnosnici izjaviše „utopit ćemo mi njih u svaku četvrt po jednog“ ali se oni ne utopiše, već oni „tope nas preko nas“. Jedan načelnik uvjeravaše svoje podređene da je „nekretnina sigurna i u sigurne ruke ide (njegov ujak)“ pa je vidljivo što Čelja napravi za konstitutivce. Drugi načelnik supotpisa, odobri kat više za Kujundžić-Babićevu zgradu koja ode konstitutivnim iz Tuzle. Tako neumska vlast pogoduje sebi nauštrb neumskih Hrvata. Nekretnina se nekada samo u ljutoj muci i nevolji nekomu davala, a sada je to luksuz.

Kako radi „nova“ hrvatska vlast, ne treba se čuditi što je radila vlast iz bivšeg sustava koja se dobro financijski osigurala dobivši papire za stanove koje dobro unovčiše konstitutivcima, a onda pojedinci kupiše velike kućetine da bi svoju dominaciju dokazali. To su pojedinci iz roda Žitnjaka (prodao, pa odselio kako se i doselio), Obada, Babića, Raiča, Čama, Konjevoda; prodaše i doktori nekadašnji kadrovske stanove pa odseliše (Krmek i Primorac). Isto tako domicilni, kako ih voli zvati domaći svijet, prodaše svoju djedovinu koju su njihovi pretci kroz povijest čuvali i očuvali, a živjeli su u bijedi i siromaštvu. Došlo vrijeme, živi se bolje, ali „fali još malo“ te se prodaje bez trunke grižnje savjesti što je stoljećima hrvatsko bilo. To su poglavito pojedinci iz roda Džona, zatim više pojedinaca Leženića, na ovim nekretninama ima preko 50 novih vlasnika i suvlasnika, a znamo odakle su, onda spomenimo Papiće i Bačiće.

Istaknimo i neumske „poduzetnike“ koji prave stanove za prodaju, a imaju dobru suradnju s općinskim vlastima. Spomenusmo Čelju koji dođe iz Čapljine i koji putem „naših“ dođe do velikih posjeda u najatraktivnijem dijelu Neuma uz samu obalu ne obazirući se ni na regulacijski plan, a zašto i bi kad mu neumska „hrvatska vlast“ daje svakojaku potporu i planove kroje i mijenjaju po mjeri investitora. Spomenimo i investitora Matića kojem općina dodjeljuje „i šakom i kapom“ lokacije a on gradi i prodaje, znamo kome. Investitor Čamo, nekada participirao u općinskoj vlasti te dobre veze ostale, mnogo napravi i proda mijenjajući „krvnu sliku“ Neuma, poduzetnik Sentić gradi i prodaje i dalje „uvozeći“ doseljenike iz centra i sjevera države, ne zaboravimo možda sad već bivšeg poduzetnika Jurkovića s Brštanice, i on se u kolo uhvatio s kontinentalcima i mnogo hrvatske zemlje prodao kao posrednik i investitor; na kraju spomenimo i Vukasoviće i Stankoviće koji se ugledaše na „velike ribe“ pa njihovim stopama krenuše. Spomenimo ovdje i one malo „manje“ što prodajom se bave: Krešiće, Jovanoviće, Bogdanoviće, Drlje... Neki naši iseljenici iz roda Krmeka, Vodopića i drugih koji nađoše sebi bolje mjesto od Dubrovnika do Zagreba, rodnu grudu prekrižiše za svoje naraštaje..., a tu su i naši gastarbajteri iz roda Kitina i Butigana…

Novovremeni hrvatski doseljenici za male novce poslije Domovinskog rata pokupovaše nekretnine po Neumu pa ih za basnoslovne novce preprodaše Sarajlijama, Zeničanima, Tuzlacima; spomenimo se nekih: Vukojevići, Ševe, Jukići, Komšići, Vučine, Kneževići, Ćosići, Ćuk, Barišići, Brđanovići, Džide, Dramaci, Petrici, Šulentići, Buntići, Martinci, Petrovići, Zadre, Leke... ima ih još dosta, vjerojatno ne će biti posljednji jer hrvatski narod ima dosta izdajica Judina kalibra.

Svi ovdje nalaze svoj račun i profit: i općina, i prodavatelj, i kupac, i posrednik, i mnogi drugi, a jedini je gubitnik hrvatski narod neumskog kraja. Čemu sve ovo vodi, jasno je, promjeni nacionalne strukture pučanstva Neuma i pitanje je samo vremena kada će ovoliki broj vlasnika nekretnina u Neumu svoje prebivalište prijaviti u Neumu i onda na izborima Hrvati ne će imati ni načelnika ni većinu u općinskom vijeću, a Neum će biti hrvatski kao i Boka Kotorska. Jer, pitao se veliki bošnjački lider – što znači sto godina za povijest jednog naroda? A onda, što znači sto godina za povijest Neuma?

                                                                                                    

N. Mihić

Share
0