Nakon četverogodišnje muke u uznički okovanom hrvatskom umu i dušama nalazimo se tek na podnožju planine s dva vrha koja su, ne tako davno, prvi osvojili  Franjo Tuđman i kardinal Franjo Kuharić.

Sa  vrhova, kao simbola slobodarskog hrvatskog duha na kojima se zavijorio crven-bijelo-plavi barjak, tektonski poremećaji i lavina komunističke indoktrinacije vratili su  nas  u podnožje već osvojenih visova  i čini se da nikada nisu bili ni osvojeni. Hrvatski narod stoji razoružan, na ciljniku moćnika, poderane košulje na grudima, gol do pojasa, čekajući sudbonosnu svetu nedjelju 08.11. 2015. godine gospodnje.

Razoružani hrvatski narod, a  razoružan otimanjem oružja teritorijalne obrane u režiji druga Račana i uz pomoć embarga još uvijek živućeg Budimira Lončara, znao je tih slavnih godina kako se popeti  na Franjine planine predvođen dvojicom vodiča nad vodičima. Danas su sva hrvatska oružja pod svojevrsnim embargom, neprijatelji su dobro skriveni i zakamuflirani i lijevo i desno, infiltrirani su  u svim institucijama od politike do kulture, oteli su nam medije, oteli su nam rijći, djela i misao s vhova Franjine planine.

Na podnožju, kao uplašeni miševi ogladnjeli u svojoj neimaštini, obeshrabreni  od svake mogućnost proaktivnog djelovanja čekamo nove vodiće s čežnjom gledajući izgubljene, strateški već jednom osvojene planine. Jesu li krivi samo neprijatelji za ovu depresivnu bespomoćnost, jesmo li mi sami dužni preispitati svoju savjest, jesu li krivi i novi vodići koji su u protekle četiri godine mogli i trebali napraviti bolju pripremu za novi uzlet ili nad nama još uvijek lebdi duh Zvonimirove kletve?

Narodu nedostaje volja koja je ubijena, vodičima nedostaje idejnog  domoljublja, intelektualcima nedostaju rijeći, kulturnjacima nedostaje "teatar", a "teatru" nedostaju djela iz kojih proizlaze vizionarske ideje kako stvoriti iili  oteti neprijatelju oružje pod embargom kako smo ga otimali 1991. god. Svakom je kristalno jasna veličina i vizija dva naša najveća osvajaća vrhova, njihovo zajedništvo i djelo je neupitno, ali isto tako potpuno je razvidno da su njihove staze zakrčene gomilom laži i obmana i da posao treba krenuti od onog praiskonskog početka koji je usporediv sa Sizifom.

Potrebno je osvjetliti i raskrčiti staze baš onako kako su to činila dva Franje, jedan duhovni, a drugi svjetovni propovjednik u pravom smislu tih riječi. Vrsnost propovjednika zrcali se u retoričkoj moći slanja poruka koje će podjednako razumjeti i bakica u zadnjoj klupi crkve i intelektualac koji s razumijevanjem čita evanđelja za vrijeme  mise. Na samo razumjeti, nego  gluhi čuti, slijepi vidjeti, mrtvi oživjeti, a živi živjeti Hrvatsku.

U skrivenim ladicama srca i duša hrvatskih domoljuba postoji pjesma, roman, film simfonija, mjuzikl, opereta i nova opera, usporediva s onom o Nikoli Šubiću Zrinskom. U skrivenim perima suvremenih velikana hrvatske intelektualna i političke misli postoje djela koja mogu raskrčiti put prema Franjinim planinama i pomoći novim vodićima da nas povedu nepogrješivom stazom. Majstori manipulacija koristili su velika hrvatska djela kao smokvin list svoje komunističke demonkracije i potpuno je nazamislivo da mi ta ista iskrena djela ne znamo koristiti za dobrobit hrvatske nacije, koja nam trebaju biti putokaz za stvaranje  novih, još ljepših. Kreatori i propovjednici hrvatske suvremene neovisnosti znali su kako napraviti aktivan prodor do dna duša svakog hrvatskog čovjeka, cijeneći one vrijednosti o kojima govorim.

Staze su poznate samo ih treba hrabro osvjetliti. Kad u usta vrhunskog opernog pjevaća staviš naoko banalan domoljubni tekst i note koje će razumjeti i bakica iz zadnje klupe crkve i onaj intelektualac koji s razumijevanjem čita evanđelja poslat ćeš poruku koju će svi s divljenjem razumjet, jer ona dolaze iz usta vrhunskog umjetnika i to je garancija koja govori sve o poruci. Ako pak istu stvar staviš u usta umjetnika sumnjive vrijednosti, u usta iskompromitiranih i zarobljenih umova dobit ćeš "ustaški dernek" koji će manjina veličati, a ogromna večina ili ne će razumjeti, a ako ne razumije  od toga će zazirati.

Pa nisu slučajno drugovi osvojili sva naša HNK-a s eklatantnim primjerom genderiste Frljića i time potpuno obezvrijedili umjetničku i stvaralačku ukupnost hrvatske kulture.. Nisu li u ratu za Hrvatsku postojale umjetničke bojne s najboljim hrvatskim sinovima od pera i nota, nisu li i oni  pravi branitelji koji su tim djelima "ubijali" neprijatelje, nisu li naši veliki propovjednici prepoznali ogroman braniteljski potencijal u tim ljudima, nisu li ti ljudi u najtežim vremenima za Hrvatsku dobili šansu na dlanu pokloniti dušu svojoj Hrvatskoj. Isti ti ljudi, s istom ljubavlju čekaju svoju šansu da im se dozvoli pomoći Hrvatskoj kako bi svoju Domovinu uresili najljepšim bojama, riječima i stihovima stvarajući još veća trajna djela od onih koja su veličanstveno pratila Domovinski rat.

To je taj isti rat koji mora započeti nakon dobivenih izbora, u svetu nedjelju godine gospodnje 2015. Šteta da nije započeo prije četiri godine, šteta da propovjedaju lažni umjetnici i iskompromitirani pisci  za jedan uski krug idolopoklonika, paetijskih aparatčika koji s umjetnošću nemaju nikakav doticaj od silne žalje za vlašću. Šteta, ali nije kasno, tek smo na podnožju Franjinih planina.

Ništa od napisanog ne će se moći početi ostvarivati ukoliko u nedjelju propustimo izaći na izbore s jasnom vizijom koga domoljubno treba birati. Domoljubna koalicija ima te potencijale, a mi ih trebamo ohrabriti, kako bi nam to vratili dajući nam šansu da im i dalje pomažemo u budućem mandatu na dobrobit drage Domovine. Djelima nek pokažu da su spremni poduprijeti stvaranje novih kreativnih, veliki hrvatskih vrijednosti za velikane s Franjinih planina, za trajno povjesno sjećanje, svjedočeći  time, sami o sebi, da iskreno pripadaju tim temeljima.

 

Kazimir Mikašek-Kazo

Share
0