Dugo očekivani koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu je iza nas. Više od pola milijuna mladih ljudi na tome je glazbeno scenskom spektaklu, zajedno s Thompsonom, pjevalo domoljubne i ljubavne pjesme posvećene čovjekoljublju, domoljublju i bogoljublju. S ovakvom će se ocjenom složiti više od pola milijuna nazočnih na samom koncertu, kao i ogromna većina hrvatskog naroda.

Međutim, stoljetni sukob centrifugalnih i centripetalnih sila na prostoru gdje obitava hrvatski narod, odnosno međusobni sukob hrvatstva i jugoslavenstva, prožetog ateizmom, ima za posljedicu postojanje i onih koji ne mogu podnijeti činjenicu da više od pola milijuna Hrvata, u srcu Zagreba, pjeva o Bogu i Domovini.

Bez obzira nazvali mi ovu pojavu fenomenom ili problemom, očito je kako u stvarnosti postoje dvije Hrvatske – ona većinska hrvatska Hrvatska i ona manjinska jugoslavenska Hrvatska. Ova prva, većinska, desetkovana je u komunističkim čistkama na samom okončanju i u godina nakon II. Svjetskog rata kada je, zbog neviđene brutalnosti komunističkog represivnog aparata, ostala bez intelektualne elite. Stidljivo podizanje glave ove šutljive većine zabilježeno je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, komunistički sustav i veze s Beogradom u to su vrijeme bile još snažne pa je uslijedila nova era hrvatske šutnje.

Ono što se dogodilo devedesetih, a rezultiralo je obnovom i obranom hrvatske samostalnosti, nije obeshrabrilo ključne protagoniste jugoslavenske Hrvatske u svojim nakanama. Sjetimo se samo projekta rashrvaćivanja Hrvatske pod dirigentskim palicama Stjepana Mesića, Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Ive Josipovića. Sjetimo se progona hrvatskih branitelja, pokušaja zbližavanja sa Srbijom i „regionom“, kao i pokušaja zabranjivanja pa i kaznenog programa Marka Perkovića Thompsona.

I onda je uslijedio obrat…!

Haški sud, naime, oslobađa hrvatske generale na čelu s Antom Gotovinom. Svi koji su tada svjedočili količini pokazanih emocija na trgu Bana Jelačića mogli su doći do zaključka da dolazi do ponovnog buđenja i zamaha do tad progonjene i omalovažavane hrvatske Hrvatske.

 I doista, bi tako!

Tko ne vjeruje neka se samo prisjeti da je nakon toga na ropotarnicu političke povijesti „odlepršao“ dokazani bard jugoslavenstva Ivo Josipović. Nedugo nakon Josipovića iz Banskih dvora je iseljen i duo Milanović-Pusić. Ostalo je povijest!

Sjeme domoljublja tih olovnih 2000.ih hrvatska Hrvatska održavala je preko čuvanja kulta hrvatske nogometne reprezentacije. Prisjetimo se kakvim se sve pokušajima nastojalo uništiti taj kult, uključujući medijske napise, političke izjave, financiranje nereda na stadionima, pa sve do pojavljivanja „svastike“ na Poljudu.

Međutim, događa se slavodobitni niz izabranika Zlatka Dalića na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, 2018. godine, i veličanstven doček na Trgu bana Jelačića, čime je zapravo stavljena točka na ono što je započelo 2012. godine i izlaskom generala Gotovine na slobodu. Spomenute događaje dodatnom su nacionalnom kohezijom ojačali uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru, 2002., i uspjesi hrvatskih rukometaša početkom 2025. godine.

Promatrajući događaje na ovakav način mora se naglasiti da je veličanstveni glazbeno-scenski spektakl Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu, samo kruna u redoslijedu događaja započetih 2012. godine, kojim je definitivno zaustavljeno dalje rastakanje i rashrvaćivanje hrvatske Hrvatske.

>>

Znaju to jako dobro i organizatori i dirigenti antihrvatske histerije od „tamo preko“, kao i njihova domaća služinčad poput Ivane Kekin, Jadranke Kosor, Denisa Latina, Milorada Pupovca, Katarine Pejnović, Rade Borić, Dalije Oreškovića, Hrvoja Klasića, Dražena Lalića, Severine i sličnih, kojima je hrvatska Hrvatska neprihvatljiva i strana.

Ova skupina, na žalost, ima potporu dobrog djela kulturne scene i anacionalnih medija u Hrvatskoj. Prividno, na njihovoj strani je i većina utjecajnih svjetskih medija. Taj privid ostvaruje se zahvaljujući činjenici da su ključni dopisnici ovih medija sve odreda njihovi istomišljenici stasali pod oznaškim „šinjelom“ Bude Lončara: Jovan Vukosavljević (DW), Stevo Krivokuća (FAZ), Nikola Vukobratović (Le Mond), Sandi Blagonic (Liberation), Aleksandar Holiga (The Guardian), Željko Peratović (Switzerland News), Dušan Stojanović (AP), Svetlana Milosavljević (EL Pais), Srboljub Živoinović (BBC), Petar Štefanić (CNN), Vojislav Mazocco (Politika), Dejan Jović (New York Times), Ivo Goldstein (The France), Žarko Puhovski (Washington Post), Hrvoje Zovko (RTS, pod pseudonimom) i Slavenka Drakulić (Corriere dela sera).

Oni bi, bez obzira na činjenicu da nemaju skoro nikakve potpore u hrvatskom narodu, zabranjivali glazbenika koji je jednu večer okupio više od pola milijuna ljudi. Ti isti bi mijenjali i stoljetni krov crkve Sv. Marka u Zagrebu, jer im se ne sviđa povijesni hrvatski grb koji tamo stoji.

>>

Čudno je da nitko od domaćih sociologa ili akademika ne pokušava raščlaniti ovaj fenomen u kome glasna projugoslavenska manjina, uz potporu određenih centara moći i inozemnih službi, zlostavlja šutljivu hrvatsku većinu, pripisujući joj objedu da su poraženi 1945. godine.

Pri tome zanemaruju činjenicu da su i Hrvatska i hrvatski narod teško poraženi 1945. godine i da se iz svih tih nemilih događaja, unatoč vremenskom odmaku, teško izvlačimo.

>>

Međutim, ono čemu smo svjedočili na Hipodromu prošle subote jasan je znak da tom sukobu centrifugalnih i centripetalnih sila, odnosno jugoslavenske i hrvatske Hrvatske dolazi kraj.

Stoga veliko hvala Marku Perkovića Thompsonu koji je ovim glazbeno-scenskim spektaklom stavio završnu točku na procese koje su otpočeli general Ante Gotovina i izbornik Zlatko Dalić, odnosno „Vatreni“ predvođeni Lukom Modrićem. Kao i svima onima, znanim i neznanim, koji su sudjelovali u kreiranju i realiziranju ovih procesa nakon kojih više nije, niti će biti, ništa isto!

 

Josip Zdunić

Share
0