Bilo je to davno, malo tko se toga sjeća, kad je Miroslav Krleža u jednom ugodnom razgovoru na svojoj omiljenoj terasi hotela Esplanada proročanski ustvrdio: "Granica Balkana prolazi upravo ispod naših nogu, ispod terase hotela Esplanada."

Ta filozofska, književna i kulturološka parabola pokazala je mnogo puta do sada svoj duboki, proročanski smisao i političku težinu, a svaki analitičar koji pažljivo promatra znakove vremena može bez imalo sumnje Krležinu izjavu identificirati kao prvorazrednu političku poruku, koja s književnošću i kulturom ima tek toliko veze, samo zato što je izašla iz usta velikog književnika i filozofa svog turbulentnog vremena.

"Dvoboj", Karamarko-Milanović-Petrov dogodio se "točno u podne" upravo u hotelu Esplanada, a da nije zimsko vrijeme siguran sam da bi taj trilateralni sastanak bio održan upravo na Krležinoj terasi ispod koje prolazi granica između Balkana i Europe. MOST je obznanio svoju političku platformu i osnažen, od nama nepoznatih vladara Hrvatske, lansirao najnoviju "reformsku" ponudu. MOST nam nudi neovisnoga premijera, Karamarku nudi mjesto podpredsjednika Vlade za unutarnju politiku, a Milanoviću nudi mjesto podpresjednika Vlade za vanjsku politiku. Kao što smo vidjeli i čuli, može i drugačije. Može dvije godine na čelu vlade biti Karamarko, a druge dvije Milanović. Ukratko, može sve - samo da kreatori Mosta pokažu javnosti kako su njihove tvrdnje o jednakosti SDP-a i HDZ-a točne.

Hlebinci iz MOSTA, uz potporu nekoliko iskusnih vukova, koji su na proteklim izborima osvojili desetak posto mandata nekim Božjim čudom dobili su privilegiju odrediti vrijeme, mjesto i političku platformu o kojoj ovisi budućnost hrvatskeopstojnosti. MOST, koji  po svjedočanstvu njihove članice i visoko pozicionirane kandidatkinje s njihove liste u drugoj izbornoj jedinici, gđe. Herman, nije ni imao nikakav reformski program, ona tvrdi da su ga počeli pisati 7 dana nakon izbora, ultimativno određuje budućnost Hrvatske.

Pitanje vanjske politike za njih nije bitno pitanje. Kad bi bilo, oni bi među reformske prioritete stavili redizajniranje dosadašnje hrvatske vanjske politike u skladu s politikom koju zagovara predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Međutim, oni o tome šute. Temeljem te šutnje logično se nameće zaključak da su oni za nastavak Milanović-Josipović-Pusićkine politike za Balkan, za Jugoslaviju, za nastavak veleizdajničke  vanjske politike kakvu su zacrtali Budimir Lončar i Dejan Jović. Kad već ne žele reformirati vansku politiku Milanovićeve vlade, oni su onda protiv politike Franje Tuđmana, protiv politike predsjednice K.G.Kitarović, oni su protiv svih vrijednosti Domovinskog rata, protiv geopolitičkih odrednica koje nas vode uljuđenom svijetu i pozicioniraju u geopolitički prostor "od Baltika do Jadrana".

Predsjednica Republike, ta trenutno jedina svjetla točka i putokaz za opstojnosti Hrvatske, omiljena u narodu, nedvojbeno je zacrtala budući vanjskopolitički kurs Hrvatske. Most i ideolozi njegovih reformi svakako bi se trebali odrediti i jasno kazati jesu li na tom kursu, ili i dalje stoje na stavu da hrvatsku vanjsku politiku treba prepustiti Zoranu Milanoviću i Vesni Pusić?

Tijekom pregovora za ulazak Hrvatske u EU donešeno je na tisuće "reformskih" zakona koji su usklađeni s direktivama Europske komisije. Potezom pera "Lex Perković" sve je to poništeno preko noći, a vrli MOST-ov eksperti šuti o tome kao zaliveni i ne pokušava analizirati kolike je političke i ekonomske gubitke Hrvatska imala zbog pokušaja zaštite udbaških zločinaca.

Prisjetimo li se da se ime jednog od Most-ovih eksperata veže uz Milanović-Josipovićeve ustavne promjene kojima se pokušalo izbjeći transferiranje Zdravka Mustača i Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, onda stvar s izbjegavanjem svjetonazorskih tema, pa tako i određenja prema vanjskopolitičkim pitanjima, postaje puno transparentnija.



Kazimir Mikašek-Kazo