Nakon što smo se malo sabrali poslije presude Međunarodnog suda pravde, trijezno možemo razmisliti o posljedicama te presude, kako za Srbiju, tako i za Hrvatsku. Bilo mi je jasno da će po okončanju postupka mediji senzacionalistički pristupati problemu, posebno ako smo svi očekivali ovakav ishod.

Jer, istini za volju, mediji su i imali najveću ulogu u umanjivanju potrebnosti tužbe kao takve, patetičnim naslovima o nepravdi samo su pokušali isprati nevidljivu krv sa svojih ruku. No nisu bili jedini.

Tužba protiv Srbije, podignuta 1999. imala je jaku simboličku poruku i važnost i koliko je danas poznato, bila je posljednja Tuđmanova želja. Može danas Josipović pričati da ga je Tuđman slušao u njegovim pravnim ekspertizama. Kao da Tuđman nije znao tko je Josipović i nije mislio unaprijed. Godina podnošenja tužbe bila je ujedno i jedina godina u kojoj je pravni tim imao kakvu takvu političku potporu. Jer, u daljnjem razdoblju, država nije puno marila za ishod presude, dovoljno je pogledati tko je na kraju činio pravni tim.

Ako jedna zemlja podigne tužbu za genocid protiv druge države, onda je tu tužbu nemoguće povući, jer ako smo ozbiljna država, onda se ne igramo sa samim pojmom genocida. I tu je pravna zastupnica Vesna Crnić Grotić u pravu. Ali njezine riječi kako Hrvatska možda nije ni trebala podizati tužbu ukazuju na nešto drugo. Sve Vlade i predsjednici, osim Matešine Vlade i Tuđmana, kad već nisu mogle povući tužbu, radile(i) su na njenom slabljenju. Kako drukčije objasniti taj paradoks ako znamo da je Ivo Josipović, kao pravni ekspert i pisac prvog nacrta tužbe, a kasnije i kao predsjednik RH sustavno javnost pokušavao senzibilizirati kako nam tužba zapravo ne treba i kako je to traćenje i vremena i novaca.

Na koji način shvatiti ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić ako ona u kontinuitetu zagovara Beograd više od Bruxellesa, Srbija joj je draža destinacija nego primjerice Njemačka, a njezin brat s kojim stoji na istim pozicijama otvoreno prijateljuje sa Savom Štrbcem, bivšim tajnikom Vlade RSK i predsjednikom Veritasa, koji je lažnim podacima redovno opskrbljivao Haški tribunal.

Izjava glavne hrvatske zastupnice u tužbi protiv Srbije Vesne Crnić Grotić kako tužbu možda nije ni trebalo podnositi zvuči jednako opskurno kao i djelovanje najviših tijela državne vlasti koja su, u cilju razvijanja partnerskih odnosa sa Srbijom, sustavno radila na umanjivanju značaja tužbe. Crnić Grotić kao Josipovićevom kadru nije bilo ni bitno kako će sve završiti, sve dok su kune kapale. Sada kad je pipa zatvorena, naknadna pamet je otvorena.

Hrvatska nije hermetički zatvoren mikrolokalitet. Ponašanje vlasti, djelovanje medija, denuncijatsko spletkarenje petokolonaša svi u svijetu vide. Uz pravna pitanja i propise, haški suci koji su donijeli presudu, vodili su se i povijesno – sadašnjom situacijom. Prava je sreća što su suci imali hrabrosti presuditi Srbiji za agresiju i zločinačku politiku, iako ne i za genocid. Silom gravitacije, presuda se zapravo sama donijela, jer i domorodac iz srca Afrike uvidio bi kako se radilo o klasičnoj agresiji. Da su se suci vodili logikom Josipovića, Mesića, Pusićke i brata joj, Teršeličke i na kraju krajeva, (ne)djelovanjem hrvatskog pravnog tima, Hrvatska bi morala platiti ratnu odštetu Srbiji, vratiti teritorij SAO Krajine, te 5. kolovoza proglasiti danom srpskog holokausta.

Ako donesenu presudu gledamo iz ovog kuta, pravda jest spora, ali ipak i dostižna.

 

Tomislav Stipić