Kostadinka Velkovska (70) ove je godine proslavila veliki jubilej: 50. godina uspješnog umjetničkog rada. Rođena je u Skopju. Diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Božidara Violića. Dvije godine je bila u angažmanu Kazališta „Marin Držić“ u Dubrovniku, a od 1975, pa do mirovine bila je stalni član ansambla Kazališta „Kerempuh“.

Završila je srednju glazbenu školu, nastupila na glazbenim festivalima i održavala samostalne i zajedničke koncerte. Posebno se bavi šansonom. Angažirana je i u mnogim humanitarnim akcijama. Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, zajedno sa svojim kolegama, obišla je mnoga bojišta, na prvim crtama obrane, na što je, kaže, poglavito ponosna.

-Gospođo Velkovska. Što je iza Vas ostalo nakon 50. godina umjetničkog rada, kojeg ste s velikih uspjehom sa svojim gostima obilježiti tijekom studenoga u Kazalištu Kerempuh?

- Izuzetno sam ponosna na svoj dugogodišnji umjetnički rad. Naravno, kad umjetnik radi svoj posao s ljubavlju, entuzijazmom, velikim odricanjima da uvijek ostane puno dobrih uloga, predstava, filmova, koncerata, festivala, pa kad podvučem crtu zadovoljna sam.

-Vjerujemo da su Vam mnogi čestitali. Nu, koje su vam čestitke ipak bile najdraže?

-Da, točno, mogu reći da su mi uistinu mnogi čestitali što je meni izuzetno puno značilo, kao i svakom umjetniku. Ne bi mogla izdvojiti ničije čestitke posebno, ali ipak čestitke struke puno znače jer time umjetnik sebi potvrđuje uspjeh koji sam sebi nikad ne priznaje, uvijek se javlja velika samokritičnost.

-A je li bilo i onih od kojih ste očekivali da će Vam se u povodu ovog jubileja javiti, a nisu?

-I to je uobičajeno, ali moram se pohvaliti da su se mojem jubilarnom koncertu odazvali svi pozvani, pa čak i oni kojih se nisam sjetila, ali su se oni mene i dali su mi opet veliku potporu tijekom i nakon koncerta.

- Došli ste iz Skopja u Zagreb. Kako, zbog čega, zbog glume...?

- Došla sam u Zagreb jako mlada, sama sam odabrala Zagreb, iako sam imala opcije studirati npr. u Londonu, Parizu, ali ne znam zašto mi je Zagreb ipak bio prvi odabir, nekako prirastao srcu što je ostalo i do danas. Zagreb i ja volimo se trajno.

-Ostvarili ste brojne uloge. Koje će se po Vama najviše pamtiti, a koje biste recimo željeli da ih se uopće ne sjećate?

- Ha ha ha, bilo je puno uloga i u ovom trenutku ne mogu izdvojiti niti jednu koju bih ja najviše pamtila, a publika vjerojatno pamti puno njih, što ja ne mogu znati. Sjećam se svih svojih uloga jako dobro i na sve sam izuzetno ponosna, ne bih se odrekla niti jedne.

-U Hrvatskoj ima relativnom mnogo kazališta. Kakvo oni mjesto zauzimaju u hrvatskoj kulturnoj sceni?

-Kazalište je bitno za kulturu svake zemlje, to je duhovna hrana za ljude, u kazalištu publika doživi katarzu i dobro se osjeća. U Zagrebu publika voli kazalište, kazališta su redovno posjećivana, što mi je izuzetno drago, a naročito što publika može birati, ovisno o raspoloženju - od HNK do Kazališta Komedija.

-Sve više glumaca se okreće tzv. „tv - sapunicama“. Znači li to da nemaju dovoljno posla u svojim matičnim kazališnim kućama? Ili je u pitanju zarada?

-Snimanje serija ili tzv. sapunica je dio glumačkog posla, prema tome nije u pitanju nedostatak posla nego za umjetnika je uloga uloga bez obzira je li riječ o kazalištu ili tv seriji ili filmu.

-A kako to da naspram „sapunica“ kazališnih predstava gotovo i nema na tv ekranima?

-Moje je mišljenje da svaka predstava treba biti snimljena, jer to je na neki način video-biblioteka. Istina da se prije više snimalo nego danas, ali to već spada u programske sheme.

-Koliko je redatelj bitan za kazališnu predstavu?

- Jako je bitan, redatelj je taj koji postavlja predstavu, vodi glumce i tako svi zajedno stvaraju predstavu uz njegovo vodstvo.

-Ima li među glumcima jala i zlobe?

-Jal je prisutan u svim profesijama, među ljudima, a glumci su ljudi.

- Uspješno se bavite i šansonom, odnosno pjevanjem....

-Pripadam naciji u kojoj je glazba sastavni dio života, šansona je najbliža glumačkom izričaju, a i glazbeno sam se obrazovala. Volim pjevati i kroz pjesmu donesem emocije, tuge i radosti.

-Što ćete raditi nakon ovog jubileja? Ili je time „završena“ Vaša kazališna priča?

-Naravno da ću raditi i dalje. S predstavom „Svetica u tami“ u kojoj igram Majku Tereziju gostovat ću po cijeloj Hrvatskoj i izvan nje. Svakako ću imati još kazališnih pričai koncerata. Ali, otom – potom. I dalje radim na Mreži Tv kao urednica i voditeljica, sudjelujem u humanitarnim koncertima, akcijama, puno radim s mladima u mojoj Udruzi za dramski odgoj mladih.

-Nego, što je sa filmom? Koliko ste ostvarili filmskih uloga?

-Snimila sam nekoliko filmova i koliko znam negdje više od tridesetak tv serija, ali ne mogu izdvojiti koje su mi drage, jer, kao što sam već rekla, sve svoje uloge volim.

-Kako se zapravo danas postaje „zvijezda“, a kako je to bilo nekada, na Vašim početcima?

- I prije i sada najbitniji je rad, požrtvovanost, posvećenost i naravno veliko strpljenje.

- Doživljavate li sebe kao „zvijezdu“?

-Ne. Ali, drago mi je kad me ljudi prepoznaju i kad čujem nešto lijepo o svojoj umjetničkoj karijeri, koja traje već punih 50 godina!

- Ne čini li Vam se da su prebrzo prošle sve te godine?

- O,da. Sve je prošlo kao u trenu.

 

Mladen Pavković