Od 28. do 29. rujna, u HAZU Split, na 29. Knjizi Mediterana, u organizaciji Književnog kruga, održan je jubilarni XX. međunarodni znanstveni skup „Komparativna povijest hrvatske književnosti“, koji je okupio oko tridesetak sudionika na temu „Književni kanon“, u organizaciji Književnog kruga Split, Odsjeka za komparativnu književnost, Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU Split.

Riječ dobrodošlice svim sudionicima uputili su akademici: Nenad Cambj i Pavao Pavičić. Potom je predstavljen devetnaest zbornik „Vrsta i žanr“, kojeg su uredile Vinka Glunčić-Bužančić i Kristina Grgić, a objavljen je u nakladi Književnog kruga Split i Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Prvi dio skupa vodila je Cvijeta Pavlović, a prvo predavanje imao je Pavao Pavličić „Koliko traje književna vječnost?“ , dok je Tomislav Brlek govorio „Što je to kanon?“ Predrag Brebanović  „Kanon i kultura“. Lovro Škopljanac imao je izlaganje na temu „Centri svjetske književnosti i hrvatski književni kanon.

Cvijeta Pavlović u svom izlaganju „Kanon hrvatske lirike 16. stoljeća“ istaknula je da iz razloga što joj se čini, da u upravo ovom procesu ponovne uspostave kanona i potrebe za kanonom i indisciplinarnosti književnosti i drugih umjetnosti postoji novo polje koje se mora pratiti, te koja je recepcija književnog djela u samom stoljeću i u kojem je stoljeću nastalo. Naglasivši da kanon lirike 16. stoljeća ,više ne može biti kakav je bio, što ne znači da se kanon narušava, naprotiv kanon se obogaćuje. „Moja osnovna teza je, da u tom kanonu svoje mjesto moraju naći Marin Držić i Dinko Ranjanin, sukladno onom što je Shakespeare za Engleze. Konačno, po kriteriju svjetske književnosti u kanonski izbor bi trebao ući i Dinko Ranjina. Ako Francuzi u svojem kanonu prepoznaju važnost Philippea Despartesa, onda bi u kanonu hrvatske lirike bilo opravdano osigurati mjesto Dinku Ranjini, kojega je Despartes prepisao, tj. prepjevao u većoj mjeri nego Petarku petarkisti. Najkonačnije rečeno, suvremeno postignuća znanosti o književnosti potvrđuju da je kanon lirike16. stoljeća vrlo živ i zanimljiv. Ako je zanimljiv Francuzima zašto ne bi bio i nama?

Fedora Ferluga-Petronio govorila je o „Juniju Palmotiću u povijestima hrvatske književnosti“, dok je Mirna Sindičić-Sabljo u svom izlaganju „Barokni dramatičar u književnom kanonu i usporedna analiza procesa Palmotićeve i Retrouove kanonizacije, u znanstvenim i stručnim radovima, u kojima se istražuju različiti aspekti njegova opusa, Junije Palmotić bio je uspoređen s Moliereom, Corneilleom, Lope de Vegom, na više ili manje utemeljenim razlozima, no dosad njegovo djelovanje nije bilo dovedeno u vezu s njegovim suvremenikom francuskim dramatičarom Jeanom de Retrou, koji je na kazališnoj pozornici debitirao 1628, izvedbom tragikomedije „Hipohonder“, a Palmotić je godinu dana kasnije izvedbom „Atlante“ pred Dvorom u Dubrovniku. Retrou je bio vezan godinama za kazalište u Burgundskoj palači a Palmotić za dubrovačko, oba koriste baroknu scenografiju, već to govori o srodnosti. Oba su djelovala u razdobljima koja se drže vrhuncima nacionalnih kazališnih tradicija. Spomenuto razdoblje bilo je obilježeno nizom rasprava, tijekom koje se formirala klasicistička estetika i poetika. Palmotić se uz Gundulića i Ivana Bunića Vučića, drži najznačajnijim predstavnikom zlatnog doba dubrovačke književnosti 17. stoljeća.

Suzana Coha imala je izlaganje na temu „(Ne)postojanost kanona  'Grobničko polje' Dimitrija Demetra i 'Smrti Smail-age Čengića' Ivana Mažuranića“. Milka Car „Rađanje kanona iz duha zamišljene zajednice19. stoljeća. O poetici Augusta Šenoe“, te je naglasila da o položaju Augusta Šenoe u nacionalnoj povijesti književnosti vlada konsenzus. On je „Središnja književna ličnost hrvatskog devetnaestog stoljeća, tvorac hrvatskog romana,, reformator kazališta, pisac koji je cijelo razdoblje hrvatske književnosti obilježio svojim imenom, a njegovi su romani i novele utabali put kasnijem razvoju nacionalne književnosti“, po njemu je cijelo razdoblje u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća nazvano „Šenoinom erom“, te se Šenoa promatra kao „kodifikator moderne hrvatske proze sedamdesetih godina 19. stoljeća, zatim, „anticipator našega proznog realizma“ i autor koji je „kanonizirao roman kao žanr i formirao(doslovno odgojio) čitateljsku publiku. Prema Antunu Barcu, koji je izložio „znanstvenu elaboraciju, status kanonskog pisca, on je „najizgrađeniji i najuniverzalniji“ pisac od kojeg počinje razvoj hrvatske književnosti čime Šenou vrlo rano izdvaja „u postpreporodne književnosti.

Kenneth Henshaw imao je izlaganje „Comparing Canons –a Croation Dialogue with German und Rassian Realism“, Sanja Šoštarić „Francuski naturalisti i antinaturalisti u hrvatskom književnom kanonu, Ivan Bošković je govorio „Je li Nazor kanonski pjesnik?“ prema nekima nije, a prema nekima jeste, Renate Hansen-Kokoruš o „Erotici u malim oblicima Milana Begovića“, Ana Tomljanović, „Erotika i sveto u Bogovićevu 'Božjem čovjeku'“, Ana Dalmatin o „Ekspresionističkoj paradigmi u Krležinim dramama 'Kraljevo' i 'Michelangelo Buonarroti'“, i Lada Čale-Feldman „Iz kanona u kanon: Laura – Nora ili Hedda?“

Istoga dana u drugom dijelu programa održanom u Književnom krugu bila su predavanja koja su se više odnosila na kanon drame i filma. Ana Gospić Županović imala je temu „Slučaj Kamov – kulturno pamćenje Kamova u drami i izvedbi – preispitivanje ili revalorizacija?“  koja se upitala kada će se prestati govoriti o njemu kao o slučaju, jer se dosta izvodi ali u lokalnim kazalištima. Sanja Nikčević u svom malo izmijenjenom izlaganju „Muke s kanonom ili kako i zašto su afirmativni učenici dramskih žanrova protjeranih iz kanona“, govorila je o dramskoj književnosti unutar kanona, zapravo o onom što se uči u školi, i jednako, odnosno slično osamdeset posto u cijeloj Europi, kao obvezni program, istaknuvši da se kanon dovodi u pitanje kada se pročita cijeli drugi korpus koji nije u kanonu. Nadalje je istaknula da imamo jako neobičan kanon, koji je napravljen nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je izbačen srednji vijek, klasicizam i barok su razigrani, ne samo klasicizam koji je dominantan, što smo izvukli iz građanskog društva , moderna i realizam, postmoderna, s tim metrom mjerimo cijelu povijest. „Bog je mrtav čovjek“. Njezina je teza bila, kako je kanon posljedica nekvalitete (izabrano samo iz jednog kuta), ne samo ideološki (komunizam), već svjetonazorski…, antiku nismo makli, nju tumačimo kao kritiku društvu kao npr. Edip je službeno lik koji je žrtvovao život, ne bi li našao istinu, a suprotno, cijelu dramu Edip dokazuje da nije ubio…, tu mičemo kor, samo tumačimo lik…  iz književnosti smo izbacili duhovnu dimenziju, sve ono što nam se nije svidjelo, izbora ne može bit, nekad izbacimo sadržaj, nekad žanr. Trebalo bi pogledati što je izbačeno iz kanona, treba pogledati i dominantnu kulturu, ima vrlo zanimljivog prostora, jer kvaliteta dijela može biti u različitim ideologijama, poetikama i svjetonazorima, a ne samo u okviru jedne ideologije.

Martina Petranović „ Procesi kanonizacije i suvremena hrvatska drama“ , Boris Seneker „Kazalište i književni kanon“ , Krunoslav Lučić „Filmski kanon, klasici i pitanje povijesne revolucije“ i Nikica Gilić je govorio o „Kanonizaciji filma u sustavu umjetnosti i problemu novih, zabavnih i tehnoloških zahtjevnih umjetnosti“, istaknuo je kako knjiga dominira u institucijama, od škole, fakulteta, biblioteka nad filmom. U tom sustavu vrijednosti još postoje razredi i nijedan filmaš nije ušao u Akademiju. U književnosti (art) umjetnost i umijeće je nerazdvojivo spojivo, što u filmu nije. Film je degradiran, kao i fotografija, to je vještina, stvar je tu komplicirana. Ali, bilo je zanimljivo čuti, da Ministarstvo kulture više financira film nego knjige. Nekad knjiga ima veliku promidžbu kada se prema njoj snimi neki film, nego kad se igra u kazalištu, često se i prema nekom poznatom književnom romanu snimi film. Uglavnom nova umjetnost rađa niz novih pitanja, a ova tema za objasnit je jako komplicirana; prevlast književnosti nad filmom, na pr.  na Fakultetu, gdje je knjiga utvrda, ima 36. kulturnih katedri, a samo je jedna katedra filmska.

Drugoga dana, u petak, 29. rujna u HAZU, govorili su Jevgenij Paščenko „Na početcima socrealističkoga kanoniziranja: Cesarčevo putovanje Ukrajinom“, Slaven Jurić „(Ne)kanonizirani Ujević“, Petrina Meić, „Kanonski pisac Ivo Andrić i njegovi (auto)poetički 'Nemiri'“, Miranda Levanat-Peričić „Književna kritika Igora Mandića“, Lucijana Armanda Šundov „Tijelo, smrt i kanon u romanu Božanska glad Slavenke Drakulić“, Krystyna Pieniažek-Marković i Joanna Wojcik „Žene u suvremenom kanonu na primjeru poljske književnosti“ , Zoltan Medve i Gabriela Dobsai „Recepcija hrvatskog ženskog pisma u mađarskoj književnosti i u mađarskim antologijama hrvatske književnosti. Jolan Mann „Književni kanoni (i) u hrvatskim antologijama mađarske književnosti u mađarskim antologijama hrvatske književnosti“, Krisitna Grgić „Engleski književni kanon u povijestima hrvatske književnosti“, Francisco Kavier Juez Galvez „Hrvatski autori u španjolskom kanonu svjetske književnosti“ i Sintija Čuljat „Časopis 'Poezija' kao prinos uspostavi suvremenog hrvatskog pjesničkog kanona.

Teme na skupu su bile jako zahtjevne i raznolike, sa različitim pristupima. Manji broj tema bio je iz tzv. starije književnosti a veći broj iz novije književnosti. Bez obzira nerazmjer tema, uvodne teme su bile toliko univerzalne te je pokrivena cjelina razmišljanja, osnovne misli, što je književnost i čemu služi književnosti i trebamo li je uopće usustavljivati, drugim riječima je li nam potreban književni kanon, i to ne samo književni, nego kanon umjetnosti uopće. Odgovor na ovaj postavljeni upit samom temom skupa je potvrdan. Na skupu se zaključilo da je kanon i te kako potreban i u ovom vremenu postmodernizma i opće dekanonizacije izgleda da je književnost, jedan od načina življenja u kojem čovjek pokazuje koliko nam je potrebna nešto čvršća struktura.- bila je glavna poruka skupa.

D. Zeljko