Akademski slikar iz Zagreba, Hrvoje Marko Peruzović, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, nedavno je otvorio samostalnu izložbu u Grazu.

-Gospodine Peruzović, nedavno ste u Grazu otvorili samostalnu izložbu. Što ste izložili i u kojoj galeriji?

-Prije par mjeseci sam dobio poziv iz Galerije Stross, koja se nalazi u samom središtu Graza, i s velikim veseljem sam taj poziv prihvatio. Ovo nije prvi put da se predstavljam austrijskoj publici ali je prvi put da izlažem u Grazu. Izložio sam dvanaest slika većeg formata, rađenih akrilikom na platnu. Izdvojio sam različite motive iz nekoliko različitih ciklusa kako bih što zornije i potpunije prikazao svoj slikarski svijet. Izložba je zamišljena kao susret i svojevrsni dijalog slikarstva i fotografije, jer u drugom djelu galerije izlaže nizozemski fotograf Michael van Emde Boas.

-Možemo li već govoriti o reakcijama javnosti, publike.

-Reakcije posjetitelja su bile sjajne, oduševio ih je moj mediteranski kolorit. Na samom otvorenju ljudi su mi često postavljali različita pitanja, željeli su znati zašto sam naslikao određene motive i koja mi je bila namjera.

-Što je ključ Vašeg pristupa motivu?

-Postoje razni pristupi motivu i oni nisu uvijek isti. Često ovise o raspoloženju i o mojoj stalnoj sklonosti prema promjenama. No, ono što je u osnovi mog pristupa slici jest crtež. On je uvijek na neki način prisutan. Nekad je vidljiv a nekad samo naznačen. Nadalje, većina motiva u sebi sadrži određene simbolističke konotacije iz kojih se može puno toga isčitavati. Uz to, vrlo često ubacujem u svoje slike i određene elemente suvremene pop kulture.

-Vaš je kolor snažan, no u isti mah, dojma sam i lagano prigušen, ambivalencija?

-Boja je veliki izazov i neiscrpno polje istraživanja. Ona je uz crtež moja najbitnija odlika. Uvijek ponavljam kako je na moju paletu snažan utjecaj imalo razdoblje u kojem sam živio u Dalmaciji. Bitno mi je da se u mojim slikama osjeti svjetlost. Čak i one nešto mračnije slike imaju dijelove koji svijetle. Svjetlo bez tame ne bi bilo moguće.

-U Vašem se radu mogu prepoznati određene karakteristike austrijskog slikarstva s početka 20.st.

-To je točno, to je prije svega bečka secesija. Međutim, još je puno toga utjecalo na moj slikarski rukopis. Vjerujem da je to bila jedna od presudnih stvari zašto sam pozvan u Graz i zašto je publika vrlo emotivno reagirala na moje slike. Osjećaju to i kao dio svoje tradicije. Na kraju krajeva, ne tako davno, bili smo dio istog carstva.

-Tko je vaš omiljeni umjetnik?

-Zaista je teško odgovoriti na to pitanje. Svaki slikar ima neke svoje favorite. Riječ je o cijeloj plejadi svjetskih ali i hrvatskih umjetnika koji su prije svega bili majstori crtači. Osim toga, stalno otkrivam neka nova zanimljiva imena za koja ranije nisam znao. U tom smislu, Internet je zaista dragocjen. Nema sad smisla nabrajati dvadesetak ili tridesetak imena.

- A tko je na Vas najviše utjecao?

-Teško je i to reći. Odgovor je sličan kao i na prethodno pitanje. Nadovezao sam se na karakterističnu secesijsku stilizaciju i tu je jasno kako je nemoguće izbjeći usporedbe sa Egonom Schieleom i Gustavom Klimtom, no ja se trudim ostvariti vlastiti način crtanja i slikanja i unijeti nešto suvremenijih elemenata u skladu s duhom vremena. Mogao bih reći da sam od svakoga uzimao ono što mi je bilo potrebno, ono što sam prepoznao kao svoje ili kao zajedničko. U tom silnom moru kombinacija, čovjek dugotrajnim radom ipak dođe do neke vlastite likovne poetike. A dobro znamo da sve nastaje iz nečega što prethodi. U tom smislu poštujem tradiciju.  

-Odnedavno ste opet u Zagrebu.

-Da, uskoro će proći godina dana otkako sam se iz Splita vratio u Zagreb. Zahvaljujući svom poslu puno putujem, ali moj atelijer je sada ovdje.

-Što je trenutna novost u atelijeru, planovi, izložbe?

-Polako se pripremam za jednu malu retrospektivnu izložbu koju planiram ostvariti dogodine u Zagrebu. Nadam se da će tom prigodom biti tiskan i jedan malo ozbiljniji katalog.

U međuvremenu slikam i pišem poeziju.

 

Miroslav Pelikan