Najgora je vrst čovjeka, ako se takav uopće čovjekom može nazvati – raspop. Radi se o onom tko je izdao Boga, tko je sa Svevišnjim raskrstio, sve poslije toga je kamilica.

Svaki grijeh, i izdaja roda, i ubojstvo i blud, sve su to grijesi za koje postoji oprost, za koje postoji moguće iskupljenje, no za izdaju Boga (dobročinitelja) – takvomu nema spasa.

„U svakim ust'ma grešnika imade

Drobeć ga zubima ko trlica kak'a,

Da trojici najednom bol zadade.

Ta kazna bješe ono sprijeda laka

Spram pandža što ga svakog trena shvate

Te često leđa oderana plaka.

»Taj gornji, kom su teže kazne date,

Iškariot je Juda...«“

(Dante, Božanstvena komedija, Pakao, XXXIV, 55-62)

Nije Dante bez razloga Judi najdublje mjesto u paklu, u raljama Nečastivoga, namijenio. Tko izda svoga dobročinitelja, svoga Boga, taj ne zaslužuje ni trunku milosti. Tko se od Boga okrene, nema mu spasa, već zaslužuje pakao i ovozemaljski i onozemaljski u vječnost.

Malo je poznato da je Oliver Frljić, možda najveća mrlja hrvatske kulture, pohađao jednu od najprestižnijih obrazovnih ustanova u Bosni i Hercegovini, naime Nadbiskupijsko sjemenište u Travniku. Još je manje poznato da je isti taj sjemeništarac s 15 godina bježao i sklanjao se od ratnih strahota te je kao izbjeglica (!) prihvaćen u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Tamo je dobio dom, hranu, utočište – ne čak ni ono najnužnije već dobrano više od najnužnijega.

Dakle, Hrvati su u Domovinskom ratu prihvatili skoro milijun izbjeglica, ratom pogođenih, iz zemlje, može se čak reći, s kojom su ratovali. To je bila humanitarna, ljudska politika Franje Tuđmana i oko njega okupljenih ljudi u nehumanitarnom i neljudskom vremenu i razdoblju. Odakle obraz Frljiću pozivati Karamarka, dakle čovjeka koji vodi stranku koja je utemeljila hrvatsku državu, koja je pod vodstvom Franje Tuđmana, unatoč katastrofalnom stanju, kad Hrvatska gotovo uopće nije imala prijatelja, a nekmoli saveznika, odakle tom travničkom i splitskom sjemeništarcu, čiji je život spašen politikom čovjeka čiju tradiciju i baštinu sad nastavlja Tomislav Karamarko, odakle obrazina njega pozivati na „Sex“ te ga uspoređivati s fašistom? Kakav je to patološki um koji pljuje po svome dobročinitelju, koji ga ponižava i rastače njegovo tkivo, koji ga, gdje god stigne, ocrnjava, blati, ismijava, proglašava nazadnim? Možda bi svoje traume iz sjemeništa, istinite ili tek licentia poetica, Oliver Frljić trebao staviti na papir, na daske, suočiti se s fantomima prošlosti, a svoju itendaturu odmaknuti od političkog angažmana?

Je li to slučaj stockholmskog sindroma pa u velikosrpskoj paravojsci i velikosrpskoj JNA vidi svoga spasitelja, a ne zlostavljača? Je li žrtva rata bila srpska nejač oboružana tenkovima i minobacačima? Može li se Frljić poistovjetiti sa žrtvama ili u svojoj pomućenoj, iskrivljenoj slici svijeta vidi Hrvatsku kao napadača, a ne dobročinitelja? Je li možda, kad je izvodio svoj „performans“ ispred riječkog HNK, je li možda kalašnjikove kojima je mahao posudio od srpskih „saveznika“, od svoje „braće jugoslavenske“.

Kako je tekao njegov put nakon splitskog sjemeništa i što se u sjemeništu, a poslije i na studiju teologije kod jezuita zbilo, prelomilo i usadilo – to zna samo Oliver Frljić? Smjer kretanja je bio uvijek protiv Hrvatske, protiv hrvatskog naroda, protiv onih koji su ga primili kad nisu morali, koji su pomogli kad su jedva sami preživljavali, ali zamislite samo, zamislite količinu te ljudskosti, to osviještenje o ljudskoj patnji, zamislite toliku širokogrudnost katolicizma, predočite – oni su njega i njegove sunarodnjake primili, unatoč svemu.

I kako zahvaljuje dobročinstvo? Prima pristojnu plaću, mnogostruko veću od prosječne hrvatske plaće i na čelu je javne ustanove koja bi trebala njegovati ono što je velikosrpska politika htjela pod svaku cijenu razoriti. Pljuje i ismijava – svakodnevno baca rukavicu u lice svomu dobročinitelju – i pokušava iskupiti svoju prošlost, činjenicu da je sjemeništarac, odmetnuti kristov zaručnik, izrod i izdajica.

Možda on to čini iz revolta? Je li ga netko zlostavljao u sjemeništu, pa mu se to toliko dopalo da je morao pobjeći, boriti se protiv te napasti? Ako je to slučaj, onda neka istupi s time u javnost i podnese kaznenu prijavu ili to obradi umjetnošću, ako nije samo povrijeđena taština tankoćutnog sjemeništarca, zastara još nije nastupila. Je li to izvor orlandovskog bijesa i mržnje spram svega hrvatskoga i kršćanskoga? Postoji li u Frkjićevu umu nekakva „prokleta avlija“ koja priječi spoznaju istine i intimnu ispovijed? Ili je jednostavno netalentiran, sirota, pa nezna da su Srbi i njihova zločinačka politika devedesetih krivi za sve nedaće i patnje njegove voljenje Bosne i Hercegovine, a ne sjemeništarski učitelji?

Je li Aralica pogriješio kad je Frljića nazvao „raspopljenim kvazi-intelektualcem“? Takva je izdaja zaista neviđena i malo je takvih slučajeva u povijesti. Kad bi se ovakva jedna priča podastrla Shakespearu ili de la Barci, svijet bi dobio vrhunsku tragediju i vrhunsku ironiju.

Možda bi uz Judu Iškariota, Bruta i Kasija mogli u ralje Nečastivoga dodati i Frljića. Nije više pitanje političke oprejedjeljenosti ili slobode umjetničkog izražavanja; pitanje je to puke ljudskosti, dobrote, života u svim njegovim vrtlozima i najgnjusnije izdaje onoga čiji je jedini grijeh – to što je dobrotvor i pomogao je.

 

Josip Gajski