Filmom "Ti mene nosiš", uspješnom pričom o odnosima očeva i kćeri u kojima se svatko može prepoznati, glumica, redateljica i scenaristica Ivona Juka, obilježila je prošlu godinu. Povod za razgovor s Ivonom Jukom, dobitnicom više prestižnih nagrada i osobom koja je otvoreno upozorila na događanja u HAVC-u, je emitiranje filma "Ti mene nosiš" na HRT-u.

„Ti mene nosiš“ je prvi hrvatski film koji je dostupan na prestižnoj platformi Netflix. Što to znači za Vas kao autora i redateljicu, a što znači za hrvatski film?

-Mnogo mi znači što je moj film putem Netflix-a preveden na gotovo sve strane jezike i distribuiran u cijelom svijetu. U trenutku kad je prestižna platforma Netflix otkupila film imali su oko 75 milijuna pretplatnika u svijetu, a danas je ta brojka vjerojatno i veća. Za hrvatski film je to izuzetan uspjeh i promocija naše kinematografije u svijetu. Napokon će gledatelji moći vidjeti film i na HRT-u, a nadam se da će im se film svidjeti. TI MENE NOSIŠ bit će premijerno prikazan 1.3., u četvrtak u 21h na 2. programu.

Film je od svoje premijere osvojio niz inozemnim priznanja – izabran je u konkurenciju za najbolji strani film, kojeg dodijeljuje Europska filmska akademija, a bio je i službeni kandidat za Oscara za najbolji film na stranom jeziku. Na domaćem terenu, film je osvojio najveće nacionalno priznanje u kulturi, nagradu Vladimir Nazor, te regionalnu nagradu Mirko Kovač za najbolji scenarij. Koja od ovih (ili nekih drugih) nagrada Vam najviše znači?

-Grand Prix nagrade su uvijek najznačajnije, naravno. Mislim da bi svaki redatelj radije odabrao nagradu za najbolji film, nego nagradu za režiju. Međutim, meni je posebno značajna nagrada za režiju u Herceg Novom, jer su sudionici ocjenjivačkog suda bili redatelji, a predsjednik žirija Goran Marković. Uistinu je veliko priznanje dobiti nagradu za režiju od velikana filmske režije. No, zbilja me divno iznenadila nagrada Mirko Kovač za najbolji scenarij, a nagrada Vladimir Nazor mi je opet posebno draga, jer me za nju nominirala sestra. Nije me te godine kad je izašao moj film nominiralo Društvo redatelja, umjesto mene, prijavili su redatelja čiji je film izašao nekoliko godina prije mog i čiji je glumac iz tog filma već osvojio tu nagradu. U propoziciji tog natječaja jest da svaki građanin može prijaviti i obrazložiti zašto nekoga prijavljuje za nominaciju, a komisija je prihvatila i na kraju me nagradila. Smiješno, ali nedavno sam čula od jedne novinarke da je i Ivu Štivičića, koji je također osvojio nagradu prije par godina, tako prijavio za nominaciju njegov susjed. Sjajna sestra, ali i dobar susjed, zar ne?

U jednom intervjuu sam pročitala kako ste velike komplimente za film dobili od francuskih filmskih profesionalaca – referirali su se na film kao na pravu „režiju glumaca“. Što točno znači ta sintagma te što možete reći o suradnji s nekima od najboljih glumaca s našeg područja s kojima ste surađivali (kao što su Vojislav Brajović i Nataša Janjić?)

-Prije svega, Voja Brajović je veliki glumac i gospodin. Nataša Janjić je također iznimno talentirana glumica. Što se tiče francuskih filmskih profesionalaca, to je uistinu veliki kompliment, jer njihova kinematografija je kolijevka filma. Oduševili ih je gluma u filmu, a obzirom kako jaku kinematografiju imaju, njih nije lako tako oduševiti. Obzirom da sam diplomirala glumu prije nego što sam upisala filmsku režiju, prirodno je da mi je rad s glumcima važan.

„Ti mene nosiš“ prati tri kćeri, Ives, Doru i Natašu te njihove odnose s očevima. U medijima je najzastupljenija priča bila ona o maloj Dori, koju je glumila talentirana Helena Beljan, te o njenoj fascinaciji Zdravkom Mamićem. Otkud inspiracija za Dorin lik?

-Prije svega, u filmu sam htjela jednu od kći koja tek gradi odsnos s ocem. Dora je desetogodišnja djevojčica koja tek izgrađuje odnos s ocem, odmetnikom, koji se nakon četiri godine iz inozemstva vraća u svoju obitelj. Ona je inteligentna, ali oblikovana socijalnim back-groundom, okolinom u kojoj živi, odnosno disfunkcionalnom obitelji. Iako pametna, lijena je, bez radnih navika i mašta o putu uspjeha koji joj serviraju mediji. No, istovremeno brže prolazi kroz osobnu trasformaciju od odraslih likova koji su začahureni u svojim predodžbama i predrasudama, pa i u iskrivljenoj slici svoje osobnosti, svojih propusta i mana.

Možete nam ispričati neku anegdotu sa snimanja?

-Voja Brajović glumi dementnog oca, koji u jednoj sceni hoda zagrebačkom prometnicom u piđami i klanja se automobilima koji jure oko njega. Pošto nam je trebao snijeg za tu scenu, odlučili smo da ju snimimo ranije od predviđenog dana, jer se snijeg počeo topiti, ali pošto su svi dani bili već raspoređeni za druge scene, odlučili smo da tu scenu snimimo snimatelj, tonac i ja bez ekipe na slobodan dan za ekipu. Poveli smo još kostimerku i asistenticu, kako bi između repeticija zaogrnule Voju, iako je ispod piđame imao neoprensko odjelo. Snimatelj i ja smo se sakrili dalje od Voje, kako se automobili ne bi zaustavljali ili usporavali misleći da je policija koja ih snima zbog brzine. Također, nismo uspjeli isposlovati dozvolu za snimanje, pa smo se trudili da tu scenu snimimo što je prije moguće. Tek što smo snimili scenu, isključili kameru, spakirali ju u kovčeg, iz daljine smo vidjeli policijski automobil kako se zaustavlja pokraj Voje Brajovića i iz njega izlaze policajci i prilaze Voji. Očito je netko od vozača nazvao policiju vidjevši čovjeka kako trči prometnicom u piđami i klanja se automobilima. Na motorolu zovem asistenticu da im priđe i spriječi hapšenje Voje, ali asistentica ne može preći cestu zbog jurećih automobila. Onda vidim kako se policajci grle s Vojom i snimaju selfije. Voja nam je ispričao da se policajac začudio kad je izašao iz automobila i upitao ga:“Tihi, jesi li to ti?“

Voja:“Jesam.“

„A gdje ti je kosa?“

„A gdje je tvoja?“, odgovara Voja obrijanom policajcu.

„Pa, što radiš ovdje u Zagrebu?“, pita policajac.

„Snimam film.“, odgovara Voja.

„Kakav film?“

„Odličan!“, kaže Voja.

„Može selfie?“ pita policajac.

I onda su se slikali zajedno. Voja je, naravno, izbjegao da kaže koji film, jer nismo imali dozvolu. Sjajno je kako ga pamte po toj ulozi iz Otpisanih. Inače, Zagrepčani su ga zaustavljali cijelo vrijeme dok je šetao gradom i pozdravljali. Drago mi je što su ga tako toplo primili, jer Voja Brajović je uistinu velikan, i kao glumac i kao čovjek.

 

P.Kr.