Nije se dalo izbjeći. Jednog lijepog jutra pokucali su momci u plavom i na vrata menadžera "Uljanika". I odvedoše njih dvanaestoricu u prvom turnusu, na prvo noćenje u policijskom pritvoru.

Tako se pred institucijama kaznenog progona počelo otvarati "istarsko čudo", taj nepropusni model političkog klijentelizma utemeljen na jednopartijskoj vlasti IDS-a i dogovornoj tržišno nelustriranoj ekonomiji, kako na istarskoj tako i na nacionalnoj razini. Uhićenja su bila neizbježna. Ipak, netko mora i prenoćiti u pritvoru ako se u stečaj šalje donedavni istarski ponos – brodogradilište "Uljanik", kojemu je u jednoj privatizaciji na naš način 2013. godine neprirodno pridruženo i riječko brodogradilište "3. maj".

Kao da se dva bolesnika spase zajedno, s istim doktorima koji su ih i doveli u bolesno stanje. U toj "privatizaciji" na naš način, "Uljanik" je naoko postao privatno brodogradilište, radnici su dekretom naoko postali većinski vlasnici, podrazumijevalo se da država iz proračuna uplaćuje novac za sanaciju i restrukturiranje do beskraja, da se menadžeri igraju tim novcem prema nečijem nahođenju, a kad novca nestane, od države traže još.

Tako je država samo u "Uljanik" u posljednjih pet godina uložila (čitaj bacila) proračunskih (čitaj naših) 4,2 milijarde kuna: najviše, 2,8 milijardi, za Milanovićeve Vlade, koja je i pokrenula ovaj genijalni projekt ozdravljenja po načelu: mi plaćamo, menadžeri-politički namjesnici ozdravljuju, a nitko nije odgovoran.

Nakon Milanovićeve, i Oreškovićeva je Vlada ubacila 400 milijuna kuna, Plenkovićeva 800 milijuna kuna za ozdravljenje... Jer bi radnici kao naoko većinski vlasnici priprijetili da će doći u Zagreb, IDS-ovci bi odmah razotkrili razne političke devijacije u Hrvatskoj – šovinizme, fašizme i druge "izme", a i nadstranačke strukture duboke države odradile bi svoje.

Rezultat je ovih dana slikovito prikazao i premijer Plenković, pripremajući javnost na najavu stečaja: od pustih naših milijardi bačenih u ozdravljenje "Uljanika" danas nema ni novca ni brodova. No, kako pred Europskom komisijom takve terapije ozdravljenja više ne mogu proći, stečaj "Uljanika" i "3. maja" je neizbježan.

A u takvom raspletu neminovno netko mora završiti i u zatvoru. I pritvorena je prva menadžerska skupina. No pitanje je sad, hoće li se kazneni postupci voditi tako da se priča o "istarskom čudu" na slučaju "Uljanika" otvori? Ili će se voditi tako da se priča o "istarskom čudu" na "Uljaniku" zatvori.

Sudski epilog "istarskog čuda" najlakše je zatvoriti na javno već dovoljno kompromitiranom bivšem predsjedniku Uprave "Uljanika" Gianniju Rossandi.

I zato nije čudno što ga se u medijima već portretira kao "alfu i omegu" poslovanja u "Uljaniku", čovjeka koji je imao "ego veći od Rusije", a nije slušao nikoga. A tko je zapravo Gianni Rossanda? IDS-ov potrčko za financijsko-političke transakcije, koji je još u devedesetima u tri godine, nakon završene ekonomije na domaćem Pulskom sveučilištu, napredovao od dečka sa Student-servisa do direktora za financije, sljedećih dvadesetak selio se po raznim direktorskim funkcijama u "Uljaniku", da bi ga 2013., kad je pokrenut ovaj projekt ozdravljenja, izabrali da bude spasitelj.

Gianni Rossanda da obavi praktički nemoguću spasilačku misiju, u uvjetima kada je i europska brodogradnja mahom pokleknula pred azijskom konkurencijom?

Gianni je očito imao ulogu i potencijal dovesti brodogradilište do ponora. K tome je bio dovoljno pohlepan da si u vrijeme potonuća "Uljanika" izgradi vilu u susjedstvu. Gianni je zapravo predodređen da postane Pedro koji će visjeti ako stvari pođu po zlu. Otvaranje "istarskog čuda" na primjeru "Uljanika" započinje zapravo pitanjem: tko je postavio Giannija za glavnog iscjelitelja "Uljanika"? Po čijem je nalogu Gianni idealnog strateškog partnera odmah prepoznao u Danku Končaru, velikom ulagaču u sumnjive projekte povezanom s istinskim alfom i omegom Istre i IDS-a Ivanom Jakovčićem i s ruskim kapitalom?

I po čijem je nalogu Gianni upravljao državnim milijardama bačenim u "Uljanik" tako da nema ni brodova ni novca? Ali je državnim milijardama pripremio brodogradilište za zatvaranje i rasprodaju nekretnina na kojima će se zaokružiti Jakovčić-Končarov projekt Brijunske rivijere i Pule kao Monte Carla.

Na prvoj razini tu dolazimo do vrha IDS-a. No, pitanje je hoće li USKOK ući tako duboko u slučaj "Uljanik". Jer ako uđe tako duboko, morat će ići i korak više i upitati: zašto su to Slavko Linić, Ivan Vrdoljak i Radimir Čačić, pod Milanovićevim pokroviteljstvom, odlučili oživiti praksu samoupravnog socijalizma i na "Uljaniku" i "3. maju"?

Zašto su sljedeće vlade tu praksu pokrivale, iako je bilo očito da Gianni vodi u ponor? A onda bi stigli i do otvaranja "hrvatskog čuda". A to je onaj političko-gospodarski model u kojem institucije pravne države nesmiljeno progone baku Bosu jer je ispekla dva kotla vlastite rakije. A ne znaju što je sporno kad tzv. menadžeri "Uljanika" zametnu negdje četiri milijarde državnog novca.
Zato je realno očekivati da svi oni koji su od Rossande napravili "alfu i omegu" sada žele: neka visi Gianni! Imao je prevelik ego.

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija