Četvrt stoljeća ponosa i slave, kako se to zna kazati u ovim danima obilježavanja velikog datuma međunarodnog priznanja Hrvatske, prožet je, što izgovorenim što neizgovorenim, što programiranim što spontanim, subverzivnim mislima. 

Neke dolaze iz radionice velikih majstora kojima je svaki ideal nezavisnosti bio od početka stran i mrzak, ali neke i od onih koji su posumnjali u vlastite ideale, podsjećajući nas na sindrom Mojsijeva lutanja po sinajskoj pustinji.

Što nam je sve to trebalo, nije li cijena bila prevelika, nije li se prije tih velikih promjena živjelo čak bolje? Nasuprot tim mušicama što ne daju mira, stoji neupitna činjenica da Hrvati nisu birali rat, nego slobodu i da su se morali braniti kako ne bi pali kao nijeme žrtve krvoločne agresije. A to da je nekada bilo bolje isto smo slušali i od naših djedova koji su pričali bajke o vremenu Franje Josipa.

Danas po nekim tendencioznim interpretacijama, koje uvijek mogu računati na zaborav i na idealizaciju onoga što je prošlo, svi su bili zaposleni, svi su imali stanove, što je naravno daleko od stvarnosti. Možda je bilo manje socijalnih razlika, ali ovaj svijet kapitalizma kojim kroči cijeli napredni svijet donosi porast općih dobara, ali i te neminovne razlike. Uspoređivanje stupnja poštovanja ljudskih prava, građanskih sloboda i demokracije posve je izlišno.

Za ovakvu Hrvatski, zemlju iseljavanja, nezaposlenosti, korupcije et cet. branitelji nisu ginuli, često se također može čuti. Pa nisu oni išli u rat za blagostanje u kojima će uživati privilegije, niti za državu koja će biti članicom EU-a i NATO pakta.

Oni su poneseni vlastitim, a ne nametnutim osjećajem nacionalnog dostojanstva ratovali za Hrvatsku kao takvu, ne razmišljajući previše o tome kakva će ona biti. Vlado Gotovac je jednom kazao: "Bolje nikakva nego ikakva Hrvatska", što je djelovalo kao psovka. Naprotiv, bolja je ikakva nego nikakva Hrvatska, jer dok je „ikakva“, ima nade u bolje sutra, ima nade i mogućnosti za popravak i za napredak. Sloboda, istina, obvezuje, a odgovornost za razvoj i uređenje društva je baš na svim državljanima, a ne samo na državnicima.

S vremena na vrijeme i sam pojam domoljublja postao je upitan. Pokvareni političari i tajkuni ironično su nazivani domoljubima, čime se i sam pojam nastojao zagaditi.

Ali, ja ne znam čovjeka koji ne voli svoj grad, svoje selo, zavičaj, krajolik, koji ne živi svoju povijest i svoj jezik, koji, dakle, nije domoljub. Domovina je više od politike, više od stranaka i više od same države. Oni koji bi pomodarski htjeli biti kozmopoliti, nigdje osim u svojoj zemlji ne bi predstavljali baš ništa.

 

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Share
0