Naša vjera je na kušnji svaki put kada mi ne dobijemo ono što tražimo.

Neki među nama izgube vjeru u Boga, dok neki misle da nisu dobili ono što su željeli zato što nisu imali doboljno čvrstu vjeru.

Sveto Pismo je puno priča o čudesnim ozdravljenjima – gubavci su očišćeni, slijepima je povraćen vid, bogalji opet hodaju – svi se sjećamo priče o ženi koja je krvarila, o Jairovoj kćerci, a i danas čitamo i slušamo priču o ženi Kanaanki čiju je kćerku Isus oslobodio zloduha.

Ovaj popis može ići jako dugo i većina ovih priča, uključujući ovu današnju, upućuju na zaključak da osoba dobije ono što želi, jer ima dovoljno jaku vjeru.

Ali što je to – dovoljno jaka vjera?

Tko takvu vjeru posjeduje?

I ako ne dobijemo ono što tražimo, znači li to da mi onda nemamo dovoljno jaku vjeru ili da upoće nemamo dovoljno vjere?

Kanaanka je dobila ono što je tražila i bila je i odlučna i hrabra i ustrajna.

Hrabro je oduzela Isusu njegovo vrijeme i čak je bila neugodna dok je na sav glas vikala kako bi privukla Isusovu pozornost.

Zato je apostolima i išla na živce i željeli su da je Isus potjera od njih.

Uostalom bila je žena, pa je još bila Kanaanka, a to su bile neoprostive stvari u to vrijeme.

Ali iz ljubavi prema svome djetetu ova je žena nadišla sve te predrasude, sve te prepreke. Bila je očajna. A očajan roditelj ne popušta lako.  

Ono što nas iznenađuje u ovoj priči jest Isusova neočekivana odbojnost, pa čak i grubost, prema ovoj ženi. Najprije je odbiva šutnjom. Ignorira je. Onda kaže nešto što je okrutno. Ne izravno njoj, nego učenicima, govori da je došao izgubljenim ovcama kuće Izraelove. To je bila opće poznata činjenica onog vremena da su Židovi bili izabrani narod.

Kanaanka na koljenima ustrajava. Naziva Isusa „Gospodine“. Oslovljava ga onako kako su ga oslovljavali oni koji su u vjerovali u njega kao u Mesiju. Oni drugi, oni koji su mu oponirali, zvali su ga „učitelju“ - „rabbi“. Ali Isus i sada ima oštar odgovor. Na taj njegov ogovor žena ne uzmiče, nego svojim riječima potiče Isusa da prizna snagu njezine vjere. On osjeća dubinu njezinog odgovora i ozdravlja njezinu kćerku.

Da, Izraelci su bili izabrani narod ali vjera ruši zidove. Božje milosrđe prelazi i na druge ljude. Sto godina nakon ove priče Kršćansku Crkvu će činiti uglavnom baš ti ljudi - nežidovi.

Nažalost mi sporo shvaćamo. Unutar našeg naroda, pa čak unutar naše Crkve i dalje su zidovi. Puno je onih koji se ne osjećaju prihvaćenima. Puno je onih izvan Crkve.

Mi ne možemo birati svoje roditelje, svoju nacionalnost, svoj spol ili svoju genetsku matricu, barem ne još. Možda ćemo moći u budućnosti, petljajući sa genomom. Ali ono što nam mapiranje genoma pokazuje jest da ljudska vrsta unatrag 7,000 generacija posjeduje jako malu genetsku različitost. DNA dvoje ljudi je identična u 99,9 %. Naše sličnosti su daleko veće od naših različitosti.

Današnja priča kaže da u Isusu Kristu postoji nada za svakog čovjeka.

Nitko od nas ne polaže isključivo pravo na Boga.

Svi smo mi primili spasenje kao čisti dar.  

Dovoljno jaka vjera znači da vjerujemo da nas Bog sve jednako ljubi.

Možda ste u dilemi i pitate se zašto vi niste iskusili Božju milost?

Molili ste se, ustrajno ste se utjecali Bogu, ali ništa.

Bog je na vas zaboravio.

Nije svatko te sreće kao ova Kanaanka.

Neki ljudi to tumače da ako netko naš nije ozdravljen, onda je to zato jer je naša vjera slaba.

Ali mislim da to nije tako.

To je isto kao kada neki kažu da nam Bog ne će dati više problema nego što smo u stanju podnijeti. To djeluje ohrabrujuće ali je opasna tvrdnja, jer nas uvjerava da nam nitko drugi nego sam Bog daje nevolje u našem životu.

A ja ne vjerujem da Bog gomila na naša pleća teret, a onda shvati da ćemo pasti pod teretom i on onda prestane na nas navaljivati probleme.

Pitanje pravo glasi: „Imamo li mi dovoljno vjere biti hrabri i ustrajni i kako bi zadržali svoju nadu čak i onda kada ne dobijemo ono što želimo?“

Nije lako uvijek održati svoju vjeru u Boga kada nam se život raspada i kada nam se čini da je sve protiv nas, a Bog šuti i ne odgovara na sve naše vapaje i molbe. Jako često osjetimo Božju šutnju baš kao što psalmist vapi:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Daleko si od ridanja moga.

Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;

noću vapijem i nema mi počinka.

(Psalam 22, 2-3)

Svi smo mi iskusili Božju šutnju.

Molimo se za jedno, a nama se dogodi nešto suprotno.

I baš je to trenutak kada vjera nastupa.

To je kada ostaneš u nadi vjerujući da je Bog uz tebe i da djeluje za tvoje dobro.

Imamo li dovoljno vjere? Imamo li dovoljno jaku vjeru?

Jesmo li hrabri i ustrajni? Vjerujemo li da su Božji blagoslovi za sve ljude?

I jesmo li ostali ustrajni u vjeri čak i kada ne dobivamo ono što Boga molimo?

Dovoljno jaka vjera nije nužno dobiti ono što želiš, nego je znati da je Isus naš Gospodin, bez obzira tko smo mi i kakve nas nevolje muče.

Dovoljno jaka vjera jest znati da nikada nisi sam.

Dovoljno jaka vjera znači biti strpljiv, nadati se i ne odustati bez obzira na sve.

Dovoljno jaka vjera znači pouzdavati se u budućnost bez obzira kakva ti je sadašnjost.

Dovoljno jaka vjera znači vjerovati da živjeli mi ili umrli  - mi pripadamo Kristu.

 

Ivica Ursić