Prošle smo nedjelje slušali parabolu o sijaču i naučili smo da različite vrste tla daju i različite rezultate kada je riječ o urodu.

Danas smo suočeni s drugim pitanjem.

„Što nam je činiti s korovom?“

Dobro znamo, poglavito oni koji se bave vrtlarstvom, korov će doći.

Prije ili kasnije.

Ako Isusa uzmemo doslovno onda su ove današnje njegove riječi zastrašujuće. Korov će biti bačen u vatru i biti će spaljen.

Začuđuje naša ljudska slijepoća. Mi neprestano dajemo sebi za pravo pojašnjavati „što je to Isus mislio“. Još možemo razumijeti kada je ono što Isus kaže nerazumljivo „iz prve“ ali kada su stvari rečene „glasno i jasno“ mi i dalje nastojimo stvari prilagoditi svojim razmišljanjima, a to onda obično znači razvodniti i ublažiti Isusove riječi.

Bilo kako bilo jedno je sigurno, a to je da nitko normalan u ovom scenariju ne želi ni u kom slučaju biti – korov.

Nitko ne želi da mu se presudi i da mu se kaže: „Ti si korov i kao tkav biti ćeš spaljen.“

Presude su važna stvar u našem životu. Koliko smo samo puta čuli: „Sve se u životu događa s razlogom.“

Pa kada je tako pogledajmo što o tome kaže Sveto Pismo.

„Što čovjek posije, ono će i požeti.“ (Galaćanima 6,7)

Razlog zašto nam se neke stvari događaju jest da mi žanjemo ono što smo prethodno sijali. Presude su životne činjenice.

Amerikanci kažu: „You play, you pay.“, a mi kažemo „Igruška nađe plakušku.“

Ne uvijek ali najčešće sve se pokaže uzročno posljedično.

U filmu „The Last Emperor“ za posljednjeg kineskog cara postavljen je dječak. On živi čarobnim životom prepunim luksuza u kojemu 1000 slugu eunuha čeka na njegovu zapovijed.

„Što se događa kada pogriješiš?“ pita ga njegov brat.

„Kada ja pogriješim netko drugi biva kažnjen.“ odgovori car i kako bi to zorno prikazao svome bratu on razbije posudu, a jednog od njegovih slugu istog trena stražari premlate.  

Super ako ste car. Vi počinite nešto loše, a netko drugi bude umjesto vas kažnjen. Netko može reći da je to film i da se to ne događa u stvarnom životu ali ako malo bolje promislimo događa se, itekako se događa.

Koliko samo puta nevini ljudi ispaštaju zbog tuđih grijeha. Pijani vozač uništi nečiji život. Djete pati, jer su roditelji neodgovorni. Bračni partner strada, jer onaj drugi čini zle stvari.

Obično mi žanjemo ono što smo i posijali.

Mi možemo razmatrati ovu parabolu i reći da je užasno to što se korov baca u vatru ali – život je takav. Apsurdno bi bilo uljepšavati stvarnost. Ako sijemo loše sjeme nema šanse da nam sjetva bude dobra. U najvećem broju puta dobiti ćemo ono što smo i posijali.

Ono što je međutim opasno jest kada mi pokušavamo dokučiti kakvi bi mogli biti rezultati žetve drugih ljudi. Mnogi ljudi vole dijeliti ljude na prihvatljive i neprihvatljive, na vrijedne i bezvrijedne, na dobre i loše, na žito i kukolj.

Obratite pozornost na dio iz današnjeg čitanja kada sluge pitaju gospodara hoće li otići i pokupiti korov.  Gospodar to ne dopušta nego im kaže neka čekaju žetvu i tek onda neka razdvoje korov od žita, jer se sada skoro pa i ne mogu razlikovati.

Isus nprestano podučava svoje učenike neka ne osuđuju druge ljude.

Jedan od najvećih grijeha jako religioznih ljudi jest da oni sebe drže „velikim pravednicima“ i da neprestano s tog aspekta prosuđuju druge ljude.

Mi imamo u sebi ugrađenu tu sklonost suditi drugima, određivati tko je dobar, a tko je loš kršćanin, tko je svjetovan, a tko je duhovan, tko je za Raj, a tko je za Pakao. Opasno je to.

"Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ (Matej 7, 1-2)

Mi zaboravljamo da kada sudimo drugima da mi svijet, odnosno ljude oko sebe, promatramo kroz zaprljane naočale. Ponekad (e da je samo ponekad) mi druge kritiziramo nepošteno. Mi ne znamo sve okolnosti ili nečije motive.

Samo Bog zna sve činjenice i jedino je Bog u stanju pošteno suditi ljudima.

Lako je upirati prstom i govoriti drugima kako su i koliko su u krivu, ali daleko je teže angažirati se oko ljudi, saslušati njihove životne priče, spoznati njihove boli, živjeti njihove živote.

Nedavno smo slušali ovu famoznu rečenicu iz Evanđelja po Ivanu: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Ali nakon nje ide naredna rečenica: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3,17)

Na nama je ne osuđivati ljude zbog njihovih loših djela.

Na nama je osuđivati njihova loša djela.

I na nama je ljubiti ljude i svjedočiti im Krista.

Kada mi vidimo nekoga tko griješi mi ne znamo koliko je žarko ta osoba pokušavala ne griješiti i mi ne znamo koliko je snažna bila sila koja je natjerala tog čovjeka na grijeh i mi također pojma nemamo što bismo mi učinili u tim istim okolnostima.

Ne ponašajmo se kao licemjeri.

Zig Ziglar, američki autor i motivacijski govornik, priča da je pozvao prijatelja neka ode s njim u crkvu. Ovaj mu reče: „Pa, volio bih otići ali crkva je tako puna licemjera."

Ziglar mu odgovori: "Točno ali uvijek ima mjesta za još jednoga."

U našoj Crkvi ima mjesta za sve ljude.

Svi su dobrodošli.

Odlučni i neodlučni. Snažni i mlaki.

Svjesni i zbunjeni. Ovisni i neovisni.

Mi želimo korov i žito u svojoj Crkvi, jer tko je od nas uopće siguran što je što i tko je tko?

Doći će vrijeme odvajanja žita od kukolja ali je samo Bog u stanju odrediti što je žito, a što je kukolj.

 

Ivica Ursić