Ponekad se čini kao da hrvatska politika namjerno zatire nacionalni ponos vlastitih građana. Recimo, ovo sa Slovencima, Schengenom i novim režimom granične kontrole. Već nekoliko tjedana vodeći se hrvatski političari uvijeno žale kako nas Slovenci blokiraju. Pri tomu propuštaju spomenuti da su i oni digli ruku kada se na razini EU odlučivalo o tom režimu.

Malo gdje se toliko govori protiv korupcije i nasilja nad ženama kao u Hrvatskoj. Međutim, u praksi ne nailaze svi prijestupi iste naravi na istu osudu. Nije isto kada ženu mlati zaostali desničar ili napredni ljevičar, recimo. Lijevi šamar manje boli, zapravo uopće ne boli i može ga se podvesti pod malo čvršće milovanje.

Od svega što je obećao da će učiniti Donald Trump je uspio učiniti samo ono što je tvrdio da nipošto neće učiniti. Bombardirao je Siriju. Tako su se izjalovile nade svih onih koji su vjerovali da bi se Zapad mogao vratiti korag unatrag u okrilje provjerenih tradicionalnih vrijednosti.

Vijest na ovdašnjim portalima glasi otprilike ovako: ''Zbog sustavnih graničnih kontrola koje su u tijeku na svim graničnim prijelazima zabilježena su ogromna čekanja, posebice sa Republikom Slovenijom pa HAK korisnike moli za strpljenje i razumijevanje. Na Bregani se čeka preko tri sata.... (Indeks.hr, 8. travnja).''

Krajem osamdesetih godina dosta se govorilo o hrvatskoj šutnji. Milošević je rušio redom ondašnja komunistička vodstva republika i autonomnih pokrajina, a u Hrvatskoj je političko vodstvo šutjelo. Oni koji nisu šutjeli, podržavali su Miloševića. Kada je pokojni Stipe Šuvar počeo nešto petljati da je vrijeme da se kaže 'popu pop, a bobu bob' – u Srbiji su ga prozvali ustašom.