Teroristički napad kamionom na promenadi u Nici ima svojevrsnu simboliku. Dogodio se 14. srpnja na proslavi Dana pada Bastille. S Bastillom je sve i počelo. 14. srpnja 1789. Kad je pobunjena svjetina zauzela tvrđavu Bastillu, počela je Francuska revolucija, a s njom i moderna epoha.

Doduše, Francuska je revolucija samo izvanjski dio duboke unutarnje promjene koja je zahvatila Europu tijekom desetljeća koja su samoj Revoluciji prethodila. Vjera u nezadrživi i pravocrtni progres dominantno je obilježila devetnaesto i prvu polovicu dvadesetog stoljeća, a po inerciji progresivistički diskurs i progresivistički stereotipi obilježavaju i suvremenu svakodnevicu. Premda su postmoderni relativizam, dehijerarhizacija i 'gubitak središta' definitivno obesnažili ideale i stremljenja prosvjetiteljstva.

   Suvremena zapadna društva suočavaju se krvavim islamskim radikalizmom potpuno nespremna. Kroz nekoliko stoljeća sve intenzivnije dekristijanizacije Europa se pred provalom nepojmljivog barbarstva u dvadeset prvom stoljeća našla nemoćna, zbunjena i bez ikakvog čvrstog oslonca. Otužno i smiješno zvuče isprazne zakletve europskih čelnika kako su teroristi 'kukavice' i kako neće uspjeti uništiti europski 'način života' i 'europske vrijednosti'. Pravo je pitanje: koje su to vrijednosti, postoje li one uopće? Ako to nije grčko-rimsko-kršćansko nasljeđe, onda ne postoje. A spomenuto nasljeđe danas baš i nije na nekoj visokoj cijeni. Sve ono što je još donedavno činilo nerazdvojivi dio europskog identiteta danas se potiskuje i negira.

Uz ovakve vođe i vrijednosti koje oni reprezentiraju bojim se da nam se ne piše dobro i da će radikalizam pobijediti. Jednostavno: islamisti imaju ili barem misle da imaju (a to dvoje je teško razlikovati) nešto za što su spremni umrijeti, Europljani uglavnom nemaju. To je ta bitna razlika koja u sudaru civilizacija nosi odlučujuću prevagu. Tako je i suludi pokolj u Nici posljedica europske slabosti više negoli islamskog radikalizma. Štoviše, teroristički napadi u Europi samo su simptomi teške bolesti zapadne civilizacije. Kao što čovjeka oslabljena imuniteta napadaju razne zaraze, tako i terorizam nagriza bolesnu Europu. Europsko laprdanje o multikulturalizmu i toleranciji teroriste samo još više razjaruje. Europa govori jezikom koji kod terorista izaziva samo prijezir i želju za zatiranjem tog ''pokvarenog svijeta''.

   Pravi uzroci krize zapadnih društava leže negdje drugdje. Nikolaj Berđajev na jednom mjestu kaže: ''Veza s onim što je bilo sveto u prošlosti je veza sa stvaralačkim i dinamičkim životom; vjernost zavjetima prošlosti je vjernost zavjetima stvaralačkog dinamizma života naših predaka; zbog toga je nutarnja veza s precima, s domovinom, sa svim svetinjama, uvijek i veza sa stvaralačkim dinamičkim procesom, okrenutim prema onome što dolazi, prema raspletu, prema ispunjenju i stvaranju novoga svijeta, novoga života, prema njegovom sjedinjavanju sa starim prošlim svijetom; ono prelazi i događa se u vječnosti, u nekom nutarnjem, jedinstvenom povijesnom kretanju, i pretapa se u vječni život (N. Berđajev: Smisao povijesti, Verbum, Split 2005., str. 40.).'' Nakon gubitka ovakvog tipa progresivizma, vjere u napredak koja izvire iz kršćanskog obećanja u ispunjenje, zapadni svijet našao pred zidom.

   Desakralizirani se eshatološki naboj prvo pretočio u posvjetovljenu vjeru u progres da bi se nakon niza razočaranja u dvadesetom stoljeću jednostavno ugasio. Ili potražio utočište negdje drugdje, npr. u njuejdžovskim ezoteričnim praksama, konverziji na islam… Imajući sve to u vidu, lako je zaključiti da Francuska i Europa s njom ovaj rat protiv terorizma gube ako nastave ratovati na isti način. Europa mora ponovo pronaći sebe kako bi izbjegla vlastitu propast. Za početak to znači vratiti se zdravorazumskoj definiciji za život bitnih pojmova. Svaka civilizacija da bi opstala treba znati razliku između muškarca i žene, treba znati što su brak i obitelj i koji je njihov smisao, treba znati čemu služe granice i … mora imati neku religiju. Koliko je takva transformacija u suvremenoj Europi moguća, drugo je pitanje.

   A što se samih terorista tiče, upada u oči da su njihove akcije sve luđe, krvavije i nevjerojatnije. Usporedimo li ih s terorizmom klasičnog tipa, dolazimo u napast da im potražimo neko drugo ime i određenje. Nasilje koje se promovira suvremenim terorizmom, od zalijetanja zrakoplovima u nebodere do gaženja ljudi kamionom na promenadi, sve više nalikuje scenama iz filmova i stripa. Koincidencija je vjerojatno slučajna, ipak treba primijetiti da sami izvršitelji najčešće potječu iz specifičnog miljea velegradskih predgrađa gdje duhovni obzor mladih ljudi takva vrsta umjetnosti oblikuje u znatnoj mjeri. U svakom slučaju, apokaliptični prizori i nesmiljena brutalnost koji idu uz suvremeni terorizam govore i o stanovitoj dekadenciji samih terorista, njihovoj svojevrsnoj zaraženosti zapadnjačkom kulturom na zalasku. Taj virus mogao bi pogubno djelovati i na sami islam ma koliko sami teroristi vjerovali da ga svojim djelima promoviraju.

 

Damir Pešorda

Share
0