Arhiva članaka HRsvijet.net
Umije li hrvatska desnica suvislo se ustrojiti?
Izgleda da se zaboravio težak poraz desnog centra na predsjedničkim izborima prije skoro dvije godine. HDZ je imao svog kandidata dr. Andriju Hebranga i onda iskočiše dva vrla HDZ-ova disidenta, dvojac koji je tako rekuć sve na političko/karijernom planu postigao kao HDZ-ov kadar. Moralno, časno?
Ne naročito. Ali zato razorno za 'njihov' HDZ i čitav desni centar koji im je dao sve, a oni mu zadali nelijepi niski udarac. Je li HDZ smio dopustiti takovo iznenađenje? Zar su ti 'iskusni političari' smjeli biti tako zaskočeni? Je li se odmetnike pokušalo prizemljiti i upozoriti na posljedice koje će to izazvati po njih, po stranku i cijeli desni centar? No tu nije kraj.
Još jedan tadašnji predsjednički kandidat, cijenjeni intelektualac i visoki državni dužnosnik u 90-tima, sada podržava HDZ, što je razumljivo, ali zašto je tada svojom bezizglednom predsjedničkom kandidaturom torpedirao dr. Andriju Hebranga, svog suradnika i kolegu, jednog od nepokolebljivih poštivatelja dr. Franje Tuđmana? Koja je to mudra strategija i diplomatičnost da se iz redova HDZ-a pojave tri kandidata kojima se s desnog centra pridružuje još jedan kandidat? S njihovih 22% glasova (pa neka je polovica od toga) Hebrang bi glatko ušao u drugi krug i onda je sve otvoreno.
Zašto sada potsjećamo na taj neslavni ishod? Zato što se povijest opet ponavlja. Na parlamentarne izbore 04. prosinca iz desnog tabora izlazi valjda 50, 100 ili 150 stranaka i strančica, možda čitalac zna i koju više. Primjerice, koliko je tu pravaških stranaka, 25 ili 35, što upućuje na zaista smišljenu strategiju da u Sabor uđe što manje njihovih zastupnika. Jer protivnika treba iznenaditi i zaskočiti ogromnim brojem kandidata, sve bez suvisle koalicije.To desnici jamči lijepi broj izgubljenih glasova, sve po osebujnom D'Hondtovom sustavu izračunavanja glasova, gdje glasovi brojnih strančica i nezavisnih kandidata koji nisu prešli izborni prag idu pod šator pobjednika, što su strančice trebale znati.
Uz to, međusobno čašćenje epitetima kao na pr. da je premijerka priglupa, snažan je kohezioni čimbenik unutar, uvjetno rečeno, desnice. Samozaljubljenost, nesposobnost koaliranja, epiteti i međusobna optuživanja znak su demokratičnosti, jedinstva i sigurnog izbornog triumfa. Bože, čuvaj Hrvatsku!
Nikola Debelić