Osvrt na intervju fra Drage Bojića u Dnevnom listu 23. travnja

U mostarskom Dnevnom listu 23. travnja, povodom 30 godina izlaženja Svjetla riječi pojavio se intervju s fra Dragom Bojićem, urednikom ovog mjesečnika čiji je vlasnik Franjevačka provincija Bosna Srebrena.

Odgovarajući na šest pitanja koje mu je postavila novinarka Andrijana Copf, fra Drago je javnost upoznao sa spektrom svojih bahatosti, dijeleći lekcije o: vjeri, novinarskoj profesiji, katoličkim medijima, politici, naciji te vjerskim poglavarima i svećenicima.

Nakon pročitanog razgovora, snagom inercije, nameće se zaključak kako je očito da „papir trpi sve“ pa je mogao otrpjeti i ovoliku dozu javnoga samozadovoljavanja popraćenog blaćenjem, u prvom redu, katoličkih tiskovina na hrvatskom jeziku. Do ovakve konstatacije dovodi nas niz fra Draginih navoda od kojih valja navesti barem neke „bisere“.

Mladica ili nafrnduljena svekrva?

U ozračju opijenosti vlastitom, i „veličinom i savršenošću“, Svjetla riječi, fra Drago, između ostaloga navodi kako je to „otvoreni, dijaloški i kritički medij“ koji „se ne želi utopiti u sivilo, uniformnost i prosječnost današnjih katoličkih, vjerskih i uopće medija niti pristati na uske nacionalne i klerikalne okvire, jer bi to bilo u suprotnosti s kršćanskim i humanističkim vrednotama, ali i u suprotnosti s franjevačkom tradicijom u Bosni“.

Čak i površnim poznavateljima novinarstva jasno je kako se u prigodnim intervjuima, u načelu, iznose samo pozitivne strane „svečara“. I u tome nema ništa sporno. No, ako je „svečar“ uistinu toliko vrijedan, njegovu vrijednost nije potrebno prikazivati u crno-bijeloj tehnici trudeći se „druge ocrniti“ da bi sam „ispao bijel“. Drugim riječima, nije potrebno pored „okićene mlade“ stavljati „u stare dronjke umotanu, nagaravljenu djevojku“ da bi svijet vidio kako je mladica stvarno lijepa. To je potrebno kada je riječ o „nafrnduljenoj svekrvi“.

Međutim, fra Drago upravo to čini: sve ostale „katoličke, vjerske i uopće medije“ prikazuje kao prosječne i uniformne, a Svjetlo riječi kao savršeno. Zbog toga na kraju svoga demagoškoga istupa zaključuje: „Današnji se mediji uopće, a tako i tiskani, u želji da zadrže i povećaju masu svojih čitatelja, da im se dodvore, služe inscenacijama zbilje, infantiliziranjem i mediokritetizacijom informativnih i komunikacijskih sadržaja. Slučaj je to i s vjerskim tiskanim medijima, pogotovo na našim prostorima. To naravno nije koncept ozbiljnih medija niti koncept Svjetla riječi.“

„Otvorenost, dijalog i kritika“ na način Svjetla riječi

Ne ulazeći u dublju analizu koncepta, a poglavito realizacije ovog mjesečnika, oni koji su imali prigode duže ga pratiti i s njim komunicirati, mogu potvrditi da uopće nije riječ o „otvorenom, dijaloškom i kritičkom mediju“. Zašto?

Najprije, ova „otvorenost“ ponajbolje se ocrtava u tretiranju crkvene hijerarhije i crkvenih struktura opće (nedavni intervju s biskupom Sudarom je iznimka!). S obzirom na broj pozitivnih tekstova o biskupu, papi (primjerice, Benediktu XVI.) i dijecezanskim svećenicima – što se može mikroskopski tražiti – Svjetlo riječi je „do grla zakopčano“.

Tu poglavito do izražaja dolazi „dijaloška“ dimenzija ovog mjesečnika koja se vodi mišlju: „Dijalog je ono što mi kažemo da je dijalog“. Odnosno, ovdje ne postoji izreka: „Audiatur et altera pars“ – „Neka se čuje i druga strana“. Zašto bi se i čula kada fra Drago i njemu slični odlučuju što je to druga strana i ima li ona pravo biti zastupljena ovdje?

On kaže: „U ovom listu ima kritičkih tekstova o političkim ideologijama i strankama ali nema svrstavanja“. Istina je da ima kritike, ali i šutnja puno govori! Na dnevnom redu su manje-više uvijek isti (oni, uvjetno rečeno „desnije“), a o nekima („ljevljima“) ni riječi.

Stoga u Svjetlu riječi nema (ili je zanemariva) kritike vlastitih redova. No, zato se kritizirati može sve ostalo, a najpoželjnije je „udarit“ na: biskupa, crkvenu hijerarhiju (sadašnju ili prošlu) i na sve što ima veze sa šahovnicom počevši od hercegovačkih franjevaca pa nadalje. No, i u tome nije problem kada bi ta kritika bila na izgrađivanje i s bratskom ljubavlju, a ne destruktivna i s prezirom.

Društvo uzajamnog divljenja

Da urednik Drago samo s visoka „očitava lekcije“ potvrđuju njegove riječi kada kaže da se „vjera danas estradizira, pojeftinjuje i banalizira. Za to su odgovorni i vjerski poglavari i svećenici, jer stalno odgađaju prosvjećivanje ljudi u vjeri i oslobađanje da budu samostalni pojedinci”.

Dobro bi bilo kada bi nas fra Drago prosvijetlio na koji način se to događa. Da možda nije kroz školski vjeronauk, kroz javne istupe vjerskih poglavara i svećenika, kroz pokušaje – unatoč kompliciranom životnom kontekstu – nove evangelizacije? Također, bi dobro bilo da nam kaže je li on svećenik, odnosi li se ovo „odgađanje prosvjećivanja“ i na njega?

On veli da se u Crkvi „svjesno izbjegava i ozbiljni teološki govor, mišljenje i sučeljavanje s kompleksnim temama vjere, a one koji to pokušavaju, etiketira se 'intelektualizmom' kako bi se i na unutarnjoj (crkvenoj) i na vanjskoj 'društvenoj' sceni relativiziralo njihovo mišljenje”.

Da je sreće k'o što nije, znao bi brat Drago kako o svemu može zapodjenuti razgovor da se barem jedanput pojavio na nekom od svećeničkih sastanaka. Ali nije! Zašto – to možda on zna. Njemu je zasigurno prijatnije u, oko Svjetla riječi okupljenom, „društvu uzajamnog divljenja“. Na svojim podrumskim asamblejama i seansama oni mogu razgovarati o „kompleksnim temama“ i diviti se vlastitoj pameti. Zbog toga fra Petar Jeleč, jedan od „veleslavnih“ (da upotrijebimo njegov termin) članova ovog „društva“ može ustvrditi: „Nije što je naše, ali ja trenutno ne vidim na čitavom Balkanu bolje revije-novina od Svjetla riječi!... Svjetlo riječi kao da dolazi s neke druge galaksije.“ Definitivno je upravu glede ovoga drugoga, jer nerijetko se o ovom mjesečniku teme tako tretiraju kao da nemaju veze s ovozemaljskom stvarnošću.

Komu se Svjetlo riječi klanja?

Poput ostalih komunističko-ljevičarskih (u)mislioca na ovdašnjim prostorima, i fra Dragin novinarski koncept ima averziju prema hrvatstvu i svima onima koji ga njeguju. Poglavito je na njegovu udaru sve što ima ikakve veze s NDH koju on, očito, poistovjećuje s Antom Pavelićem i sličnim zločincima, zaboravljajući da je ona odraz volje hrvatskog naroda za vlastitom državnom samostalnošću. Istina, u njoj su se dogodili strašni zločini, ali se zbog toga ne može niti smije  sve ostalo proglašavati sotonskim: poglavito NE mučeništva koja su poslije II. svjetskog rata otrpjele mnoge hrvatske obitelji i pojedinci, a među njima i blaženik Katoličke crkve kardinal Alojzije Stepinac.

No, fra Dragu za to nije briga nego paušalno zaključuje da se u hrvatskim vjerskim listovima „mogu pročitati nacionalistički i fašistički tekstovi koji glorificiraju NDH, njezine zagovaratelje, aktere i simpatizere, primjerice u sarajevskom Katoličkom tjedniku.“

Drugu Bojiću za informaciju: u Katoličkom tjedniku se nakon njegova oživljavanja 2002. nikada nije moglo naći niti jedne pozitivne riječi o nacionalizmu, fašizmu niti bilo kojem drugom zločinačkom projektu i pojedincu, kao primjerice Josipu Brozu – kao što je to u mjesečniku kojega on sada uređuje!

Sramota je da se u Svjetlu riječi o hrvatskim stradanjima i bl. Stepincu nakon dolaska na vlast partizana ne može pročitati ništa! A, kako bi se i moglo kada to nije popularno niti poželjno u kontekstu dodvoravanja, ponajprije bošnjačkoj – u Sarajevu većinskoj – javnosti. Zbog toga bi dobro bilo kada bi nam fra Drago rekao: komu se Svjetlo riječi klanja i divi?

Koja je svrha?

Istina je da u Svjetlu riječi ima dobrih tekstova – poglavito biblijske tematike – i da bi se o ovoj tiskovini moglo kazati i pregršt pozitivnih stvari, ali urednik Bojić je u razgovoru za Dnevni list izrekao toliko samohvale da bi svaka dodatna pohvala bila isprazna.

Nakon njegova ovakvog javnog istupa i prozivanja katoličkih medija razvidno je da se stanje mora sagledati dublje od pojavnoga. Fra Drago je na početku intervjua rekao da je temeljni koncept njegova lista „izraz sveukupnog života i djelovanja bosanskih franjevaca, pa tako i njihove publicističke djelatnosti”.

To jednostavno, iz sadašnje perspektive življenja, nije istina! Većina bosanskih franjevaca jamačno ne dijeli njegova mišljenja o Crkvi i, poglavito, hrvatstvu. Ili ako dijele onda bi to trebali jasno narodu kazati. Mnogi obični ljudi se pitaju i čude kako se fra Drago i njemu slični mogu tako neodgovorno i kritizerski izražavati u javnosti. Čak je i Franjevački provincijalat svojedobno morao reagirati i istaknuti kako valja razlikovati osobno od mišljenja i stava franjevačke zajednice u Bosni.

Zbog toga i istupi kao što je ovaj fra Dragin ostavljaju samo niz pitanja, a suštinsko je: koja je krajnja svrha i cilj ovoga? Doći u središte medijske pozornosti? Prepucavati se po novinama? Steći imidž „progonjenoga pravednika“?

Dragane, de, reci nam, de, je li i za tebe vrijedi da „mišljenje mora biti ispred gluposti, ozbiljna (pisana) riječ ispred brbljanja?”

Josip Vajdner

Vezani članci:

-Miroslav Akmadža: Primjena komunističkog represivnog sustava prema Katoličkoj crkvi u BiH i sadašnje stanje

-Osnivanje Titove crkve i činjenice o udruženju Dobri Pastir

-Uloga Lige humanista i fra Marka Oršolića u razbijanju hrvatskog nacionalnog bića u BiH

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (II.dio)

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (III.dio)

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (IV.dio)

-SKANDALOZNO - Drago Bojić, urednik Svjetla riječi: Hercegovački franjevci su sudjelovali u politici koja je imala za cilj preseljenje bosanskih Hrvata

-Domagoj Ante Petrić: Drago Bojić u tminama svoje „riječi“

-Fra Drago Bojić se očito zaigrao, u neznanju ili mržnji, ali u istini sigurno nije