Večernjakov kolumnist Tihomir Dujmović nedavno je u svojoj kolumni, aludirajući na spinove aktualne vlasti, napisao: ''Misle li oni da smo svi mi stvarno idioti?''Ne misle, znaju! Da nije tako, lako bismo ih se riješili. Ma, ne bi nikada ni došli tu gdje jesu! Hrvati nemaju iskustva s vlastitom državom ni vlastitom državnom politikom, stoga nije ni čudo da se ne snalaze u novonastaloj situaciji i da je njima lako manipulirati. No vrijeme je da konačno odrastemo u političkom smislu. U protivnom bit ćemo zbrisani s karte političkih naroda, to jest nacija u punom smislu te riječi.

Hrvatsku politiku na početku trećeg tisućljeća u bitnome određuju dva 'odnosa', odnos prema EU i odnos prema 'Regionu', to jest prostoru bivše Jugoslavije, kojemu se ponekada pridodaje Albanija. U Hrvatskoj pak postoje dvije jasno definirane i sukobljene skupine građana: prohrvatska i projugoslavenska skupina. S obzirom na te činjenice aktualne mogu biti četiri politike, na nijanse i prijelaze ovdje nećemo gubiti vrijeme. Prva politika je prohrvatska i proeuropska, nju zastupa HDZ, barem oni koji se u toj stranci nisu našli samo zbog nekih osobnih interesa ili lukrativnih razloga. Druga politika je prohrvatska i protueuropska. Predstavnika te politike nema u Saboru, podupiru je tek neke manje stranke kao što su Jedino Hrvatska, ABH, neke udruge te povremeno i nedosljedno neke pravaške stranke.

Treća politika je proeuropska i manje ili više prikriveno ''proregionska''. Takvu politiku podupire dobar dio SDP-a, HNS, SDSS, razne civilne udruge, brojni kulturnjaci i mediji, naročito EPH. Četvrta politika je protueuropska i ''proregionska''. Zasada ima vrlo malo jasno deklariranih pristaša, ali moglo bi se reći da su joj bliske strančice kao što je SRP i neke ljevičarske skupine kao npr. Crvena akcija. Postoje, naravno, i grupacije koje laviraju u međuprostoru štiteći neke parcijalne regionalne, staleške ili ideološke interese. Takve su stranke HDSSB, HSS, HSU, Lesarevi laburisti i IDS. Neke od njih su, istina, nacionalno obojene (HDSSB, HSS), dok su druge sklonije jugoslavenstvu ili barem internacionalizmu. No svima je zajedničko to da su im njihovi parcijalni interesi važniji od svega ostalog. Stoga njihove politike ne mogu odrediti smjer politike na nacionalnoj razini niti preuzeti vodstvo, nego mogu biti samo koalicijski suputnici ove ili one politike.

Tijekom posljednjih godina u konstelaciji politika apsolutno dominiraju proeuropske snage, i u poziciji i u opoziciji. S tim da se nacionalno sve više zapostavlja i na račun zapadnobalkanskog zbližavanja, a ne samo na račun eurointegracija. Posebno zabrinjava to što za takvu politiku stižu ohrabrenja i iz EU. Hrvatska trenutno jednostavno nema izgrađenu političku elitu koja bi vodila jasnu suverenističku politiku, tako da svi oni zabrinuti za hrvatsku sudbinu nade polažu u ''prvu politiku'', određenu kao proeuropsku i prohrvatsku, dok ''drugu politiku'', određenu kao prohrvatsku i protueuropsku, još ne percipiraju kao izglednu opciju. ''Treća'' i ''četvrta'' politika, bez obzira na neka razmimoilaženja, uvijek će se u presudnim trenucima držati skupa. A i Lesrovi laburisti će im se pridružiti ukoliko ''nacionalisti'' uistinu zaprijete.

Međutim, pitanje EU puno ozbiljnije dijeli desno krilo hrvatske politike, desnim nazvano samo zbog izraženijeg nacionalnog osjećaja, to jest pobornike ''prve'' i ''druge'' politike, te nacionalno obojenije stranke iz pete skupine. Istina, dosljedno suverenističke snage, a dosljedan suverenizam znači i odbacivanje eurointegracija, trenutno gotovo da i ne postoje. Na posljednjim izborima te snage nisu ni bile ni blizu prelaska izbornog praga. No valja imati u vidu da četiri navedene politike predstavljaju logične, moguće modele vođenja državne politike, neovisno o tome koliko koja od njih ima trenutno organiziranih pobornika. Neka se sutra nešto nepredviđeno dogodi s eurointegracijama, tek tada bi se vidjelo koliko nedostaje jasan suverenistički politički program.

Čini mi se da su za takvu mogućnost kudikamo pripremljeniji pobornici ''treće'' i ''četvrte'' politike nego ostali. Stoga je i HDZ-u krajnje vrijeme da se makne od Sanaderove dogme kako ''EU nema alternative'' te razmisli o alternativi. Kao i o glasovima koje gubi nekritično prihvaćajući sve dolazi iz EU. Prave političke borbe i jasno svrstavanje uz neku od četiri navedene politike dolazi tek nakon ulaska u EU.

Damir Pešorda