U suvremenoj politici plinovodi i naftovodi obično zamjenjuju vojnu silu, premda ih ona na manje vidljiviji način i dalje prati, pa je ruski potpis s Madžarima bio logičan posljedak, koji je uslijedio neposredno nakon posjeta američke državne tajnice Hillary Clinton Hrvatskoj.

Koliko je hrvatska javnost upućena u stvarne političke događaje najbolji svjedoči činjenica kako su hrvatska glasila tek dva tjedna nakon stvarnoga događaja doznala da se u britanskom parlamentu raspravljalo o Hrvatskoj, te da je u sklopu parlamentarne skupine zadužene za europska pitanja bilo zastupnika koji su nepovoljno govorili o stanju u Hrvatskoj, koju bi po nekima, kako smo doznali, trebalo nadzirati i nakon možebitna ulaska u Europsku uniju.

Bolju upućenost oko razmatranja britanskih parlamentaraca nisu pokazali ni predsjednik države Ivo Josipović, niti ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koji su na znatiželjne novinarske upite odgovorili tek kako nas u pristupu Europskoj uniji podupire britanska vlada. Da je javnost bila pravodobno obaviještena, mogla je, kad već nisu druge službe, upozoriti svoje političare na diplomatsku akciju, kojom bi bar djelomično mogao biti ublažen stav pojedinih britanskih zastupnika, koji i glede drugih pitanja pokazuju određeni neposluh premijeru Davidu Cameronu.

Sličnu neupućenost pokazao je predsjednik države i u komentaru rusko-madžarskoga sporazuma oko izgradnje plinovoda Južni tok preko Madžarske, što je rezultiralo tranzitnim zaobilaženjem Hrvatske. Josipović je, ako mu se može vjerovati, izrazio žaljenje te za ovakvu rusku odluku optužio hrvatsku vladu, koja je navodno trebala voditi računa o stranim ulaganjima i možebitnoj dobiti od plinskoga tranzitnog kolača. Kako u suvremenoj politici plinovodi i naftovodi obično mijenjaju vojnu silu, premda ih ona na manje vidljiviji način i dalje prati, ruski je potpis s Madžarima bio logičan posljedak, koji je uslijedio neposredno poslije posjeta američke državne tajnice Hillary Clinton Hrvatskoj.

Treba napomenuti kako su tijekom posjeta državne tajnice vođeni i razgovori o hrvatskim energetskim potencijalima, u što svakako spada i izgradnja plinovoda. Nije nepoznato kako Washington podupire izgradnju Jadransko-jonskoga plinovoda, koji bi se od Albanije preko Crne Gore trebao protezati i duž hrvatske obale, pa Hrvatska, naravno ako iskoristi svoje prednosti,  u strateškom, ali i u gospodarskom smislu ne mora biti financijski gubitnik.

Mediji su razumljivo, valjda iz vlastite površnosti, dignuli buku zbog možebitnoga gubitka desetaka milijuna dolara za tranzit ruskoga plina, nu premda u znatnom dijelu slučajeva sve nastoje materijalizirati te pretvoriti u novčanu vrijednost, zanimljivo je kako ih većina zanijemi kad su na primjer u pitanju zahtjevi za, ne milijunske, nego milijardske odštete od Srbije zbog okupacije dijelova zemlje, počinjenih razaranja, progona, mučenja i masovnih ubojstva te pljačke tijekom agresije na Republiku Hrvatsku?

Izjave pojedinih ministara, koji se pokušavaju javno opravdati za navodne propuste u politici s Rusima, optužujući za propuste bivšu vladu Ive Sanadera i Jadranke Kosor, također su razumljive, jer su sastavni dio stranačkoga nadmetanja, kojim se prikriva eventualna namjera, dugoročno udobrovoljava ljutitoga prosca, a na domaćoj pozornici istodobno skuplja političke bodove za učvršćenje vlastitoga položaja na vlasti.

Problem hrvatskoga gospodarstva ne leži u utrci za mrvicama koje padaju sa stolova velikih naftnih kompanija, nego u njegovoj boljoj organiziranosti, proizvodnji, plasmanu i prodaji proizvoda te zakonskom stvaranju preduvjeta i micanju zaprjeka svakom pa i inozemnom ulaganju. Učestale promjene zakona poslije svake smjene vlasti, kao da je svaki put riječ o prevratu, ne će i ne mogu stvoriti povoljnu ulagačku klimu, a traženje dopuštenja za ulaganje od državnoga odvjetništva uništit će, kao što se to i događa u Hrvatskoj, i ono malo domaćih i vrijednih poduzetnika, kao i do jučer stabilnih tvrtki.

Umjesto pak razjarena ideološkoga odnosa prema iseljenoj Hrvatskoj, svaka bi mudra politika trebala voditi računa o njezinim intelektualnim, poslovnim i financijskim mogućnostima, koje kad su u pitanju iseljeni Hrvati i njihove mogućnosti ne bi podcijenila ni veća niti mnogo razvijenija država. Jednako tako ili pak slično trebalo bi razvijati odnošaje s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji bi, osim tržišta za hrvatske proizvode, mogli biti i jedan od motora hrvatskoga razvoja. Nu politikom odbijanja jednih i drugih, što se već dogodilo izbacivanjem iz izbornoga zakona, Hrvatska bi, u okruženju u kojem se nalazi, mogla biti osuđena na otok s kojeg odlazi svatko tko se dočepa putnih isprava.

Mate Kovačević