Uragan Sandy, odnosno Oluja nad olujama, kako su je mediji brzo prozvali, koji je krajem listopada i početkom studenoga 2012. poharao sjeveroistočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država još je jedan dokaz da je čovjek tako mali, nemoćan, bijedan, kad mu se suprotstavi priroda.

Jadan čovjek zapravo može samo čekati što će se s njim dogoditi, te eventualno, s obzirom na modernu visoku tehnologiju koja može predvidjeti jednu takvu katastrofu nekoliko dana prije, pokušati se što bolje pripremiti da umanji štetu koja će nastati. Ili se evakuirati glavom bez obzira. Nažalost, stotine je bilo onih koji se nisu evakuirali, misleći da će njih mimoići nesreća, odnosno da je njima suđeno da će preživjeti ili ostati neozlijeđenima. No, nažalost, mnogi su ostali ispod onoga što je ostalo od građevina zbog poplava, ali i požara, koje je prouzročile ova prirodna nepogoda razornom kombinacijom vjetra, kiše i tuče.

Inače, uragan Sandy je klasificiran kao posttropski ciklon i radi se o jednoj od najvećih oluja koje su ikada pogodile SAD. Klasifikacija posttropskim ciklonom je tehnička te znači da je Sandy imao snagu uragana, ali je izgubio ostale karakteristike tropske oluje, ponajprije temperaturu u svojoj jezgri. Razorna prirodna sila je u samo nekoliko dana paralizirala život u neslužbenoj metropoli svijeta New Yorku, te New Jerseyju, Atlantic Cityju i drugim gradovima u blizini…

Oluja Sandy prije toga pogodila je i najsiromašniju zemlju na zapadnoj polutki Haiti, gdje se šteta mjeri u nekoliko stotina milijuna američkih dolara. Podsjećamo, Haiti se još nije oporavio ni od potresa 2010. godine, koji je odnio više od 300.000 žrtava, a isto toliko je bilo ozlijeđenih, dok je 1,2 milijuna ljudi ostalo bez krova nad glavom. Također, Sandy je udario i Kubu, kao i još neke zemlje na Karibima, a nakon SAD-a Sandy je nastavila harati Kanadom. No u fokusu međunarodne javnosti bile su SAD, daleko  ispred i prije svih. Dakle, i dalje ima „jednakijih među jednakima“. Reći će mnogi, ipak su Sjedinjene Države svjetska supersila, u kojima je integrirana politička, ekonomska, vojna i medijska moć, te su u poziciji diktirati svjetske političke, vojne, gospodarske i druge trendove, ali i zauzeti prve sekunde u svim televizijskim i radijskim vijestima, ili prve stranice u svjetskim novinama ili na internet portalima. Život nije pošten, znamo svi. Ali, po čemu jedan američki život izgubljen u oluji Sandy vrijedi više od jednog, recimo, života stanovnika Haitija? Ili zbog čega se predstavlja da je danas život jednog Amerikanca vredniji od života jednog hrvatskoga branitelja koji je izgubio život braneći svoju zemlju od velikosrpskog agresora u Domovinskom i obrambenom ratu od 1991. do 1995. godine. Ili od nedužnog civila kojega je ubila Jugoslavenska (narodna) armija u okrutnom haranju našom Domovinom početkom 90-tih godina prošloga stoljeća? Život nije pošten, nažalost. Važno je zvati se Sandy, očito. Valja naglasiti da je u prvome naletu uragana Sandy praktički 60 milijuna stanovnika toga dijela SAD-a u trenu ostalo bez struje, telekomunikacijskih veza, djelomično i pitke vode, dočim su podzemna željeznica i zračne luke bile zatvorene. Kao i znakovita njujorška burza na Wall Streetu, ali i većina elitnih banaka koje su smještene u New Yorku i koje diktiraju financijske i gospodarske tokove diljem svijeta. Posebno je znakovito da su i bankari i sirotinja u isto vrijeme, nekoliko dana prije udara oluje Sandy, bježali pred prirodnom silom, koja je nezaustavljivo približavala gradovima na američkoj sjeveroistočnoj obali. Moguće da je Svemogući Bog uraganom Sandy još jednom htio poručiti da smo svi pred njim isti, bez obzira koliko tko od nas imao/nemao novaca. Svi ćemo jednoga dana stati pred njega, i oni koji vjeruju u Njega, kao i oni koji ne vjeruju u Njega. No Bog nas neće vrednovati po tome koliko je tko od nas imao novaca, imovine, političke i vojne moći, već po tome koliko nam je bogatstvo u ljudskosti prema drugima, odnosno koliko smo za života pomogli i dali drugima, nemoćnijima.

Amerikanci danas zbrajaju nastalu štetu koja će, prema nekim procjenama, iznositi najmanje 100 milijarda američkih dolara, bez obzira što će američki političari potvrditi da su se Amerikanci za Sandy bolje pripremili nego za Katrinu koja je krajem kolovoza 2005. godine sa zemljom sravnila grad New Orleans i odnijela više od 500 ljudskih života. Ipak, život na sjeveroistočnoj američkoj obali nakon Sandyja polako se dovodi u normalu, bez obzira što je još oko 2,5 milijuna ljudi bez struje. Slijedi višemjesečni oporavak, popravak infrastrukture, obnova građevina. Neki cinici kažu da u svemu tome ima i nešto dobro – bit će posla za građevinske tvrtke, koje su među prvima nastradale kad je nastupila (programirana?) globalna recesija. Pa možda se nađe posla i za, primjerice, hrvatsku građevinsku tvrtku KFK Tehnika d.o.o. iz Zagreba (Sesveta) koja je jedina, ili jedna od rijetkih, uspjela na američkom tržištu. Naime, na podužem popisu izvedenih projekata se, uz hrvatske, nalaze i projekti izgrađeni širom Europe i svijeta. Tako npr. Museum of Arts & Design u New Yorku svoj današnji izgled može zahvaliti KFK Tehnici! Gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg ipak je pod pritiskom prosvjednika i rodbine žrtava tzv. superoluje Sandy (u jednom je trenutku je imala promjer oko 1.600 km!) otkazao tradicionalni njujorški maraton koji se trebao održati u nedjelju 4. studenoga, iako je do prije koji dan tvrdio da će se isti održati.  No, prema vijestima koje dopiru iz Amerike, kažu da je ova razorna oluja i nestanak struje donijelo još nečega dobroga. Primjerice, mladi Amerikanci rođeni u aktualnom visokotehnološkom dobu koje, među ostalim, zbog sveprisutnih tehnoloških pomagala (računala, interneta, pametnih telefona, online programa za komunikaciju…) ima za posljedicu otuđenje, počeli su više uživo razgovarati, posjećivati se, igrati se starih „offline igara“ poput kartanja, šaha, monopolyja i slično.

Svoju humanost po tko zna koji put pokazao je i dokazao velikan američke (rock) glazbe Bruce Springsteen zvani The Boss koji je odmah pozvao kolegu i sugrađanina iz New Jerseyja Jona Bon Jovija da se žurno vrati sa britanske turneje, kao i Stinga, Billyja Joela iz New Yorka, te Christinu Aguileru te upriličio humanitarni koncert za pomoć žrtvama uragana Sandy. Springsteena, kao ni Bon Jovija, ne treba nagovarati, nikad ih nije trebalo nagovarati da se stave u službu pomoći drugima, siromašnima, unesrećenima, potlačenima. Uostalom, We Take Care Of Our Own (Mi se brinemo za svoje) glasi ultimativni hit Brucea Springsteena sa posljednjeg albuma pod nazivom Wrecking Ball iz 2012. Šteta samo što Brucea Springsteena i njegov E Street Band hrvatska publika još nije bila u prilici vidjeti i čuti na koncertu u Hrvatskoj, već moraju ići u Italiju, kao autor ovih redaka, ili zemlje u susjedstvu, jer radi se o skoro četverosatnom, neprekidnom, glazbenom iskustvu koje svaki poklonik rock glazbe naprosto mora doživjeti uživo. Podsjetimo samo mjerodavne koje organiziraju koncerte u Hrvatskoj da je Bruce Springsteen rođen 23. rujna 1949. godine, odnosno da su mu već 63 godine. Dakle, bez obzira što je Bruce još uvijek u iznimnoj formi i nitko tko je bio na njegovom koncertu, primjerice u Trstu 11. lipnja 2012., ne bi rekao da već ima toliko godina. No nitko, pa ni The Boss, ne može zaustaviti godine, a godine čine svoje…

Ivan Matić Nević