Posjet državne tajnice Hillary Clinton Zagrebu trebao bi razbistriti maglu u umovima hrvatskih političara, koji iz nje ne mogu ili ne znaju izići još od 1918. godine

Gašenje požara koji su izazvale njemačke poruke o nespremnosti Hrvatske za ulazak u Europsku uniju 1. srpnja 2013. prate tri diplomatske operacije – višekratni posjet hrvatskih političara Berlinu, uključivši i predsjednika Vlade Zorana Milanovića te njegov pohod papi Benediktu XVI. u Vatikan i naposljetku misija američke državne tajnice Hillary Clinton Zagrebu.

Riječ je o tri ključne države, koje su, svaka na svoj način, sudjelovale u stvaranju hrvatske države i oslobađanju zaposjednutih dijelova hrvatskoga teritorija. Nakon poruke američkoga diplomata Phillipa Reekera ublaženi su tonovi diplomatskih poruka iz Berlina, a posjet državne tajnice Clinton Zagrebu trebao bi diplomatski ohrabriti hrvatsku politiku da napokon počne shvaćati kako je Republika Hrvatska članica NATO saveza i samim time sastavni dio Zapada, koji zajednički usklađuje dijelove svoje vanjske politike.

Susret hrvatskoga predsjednika Vlade s papom Benediktom XVI. i vatikanskom diplomacijom korak je u poboljšanju odnošaja s Katoličkom Crkvom, koji su se u zadnje vrijeme pretvorili gotovo u progon vjere, što je za razliku od demokratskih društava bila značajka nekadašnjih komunističkih režima.

Čini se kako unatoč mnoštvu diplomatskih susreta predsjednik Vlade Zoran Milanović još uvijek nije razumio bit njemačkih diplomatskih poruka Hrvatskoj. Tako je nedavno za svoga posjeta Berlinu, umjesto da zastupa Republiku Hrvatsku i hrvatski narod, premijer nastupio kao drugorazredni jugoslavenski političar, podsjetivši Nijemce kako je iz „bivše Jugoslavije, mnogo ljudi s ovih prostora živjelo i radilo u Njemačkoj, dok su istodobno milijuni Nijemaca dolazili na Jadransko more“.

Diplomatskim analitičarima nije promaknulo Milanovićevo državničko nesnalaženje, u kojem poput nekadašnjeg beogradskog političara ističe značenje zajedničkoga prostora – kopna i mora - što je u opreci s međunarodnim priznanjem svih država nastalih na razvalinama bivše SFRJ. To je stajalište politički potvrdio kad se, unatoč odluci ministara unutarnjih poslova zemalja članica Europske unije za što skorijim uvođenjem zaštitne klauzule, koja bi omogućila lakšu suspenziju bezviznoga režima za zemlje zapadnog Balkana, založio za otvaranje granica i ukidanje viza te svojim sugovornicima u Berlinu poručio kako se „regija danas mora držati zajedno“. U Vatikanu je pak predsjednik Vlade izjavio kako „misija ne će biti ispunjena ako sve države bivše Jugoslavije ne budu potpuno integrirane u Europu“.

Kao opreku strožoj europskoj politici proširenja, svojim stajalištem na domaćem gospodarskom skupu očitovao je i predsjednik Republike Ivo Josipović, ustvrdivši „kako je Hrvatska neraskidivo prometno povezana sa susjednim zemljama“. Hrvatska je cijelu svoju povijest, osim razdoblja jugoslavenskih okupacija, neraskidivo bila vezana za zapadne zemlje, a za životni opstanak se tijekom svoje višestoljetne povijesti stalno borila protiv istočnih napadača, s kojima bi ju sadašnji predsjednik neraskidivo povezivao.

Naravno, jedan i drugi predsjednik imaju pravo na izražavanje svoje politike, nu nažalost takva nas politika ne vodi ulasku u Europsku uniju, na što su reagirali i njemački diplomati. Upravo obrnuto, politika predsjednika Josipovića bliska je politici bivšega srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, koji kao i većina srpskih političara ni danas ne priznaje genocid u Srebrenici, a istodobno nastupa kao propovjednik zajedničkoga kulturnog i jezičnog prostora, u kojem većina srpskih susjeda čak ni dobronamjerno ne može razumjeti srpski govor u Vukovaru, Dalju, Iloku, Osijeku, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Sisku, Petrinji, Karlovcu, Gospiću, Zadru, Šibeniku i Dubrovniku.

Takvoj politici otpora Europskoj uniji, nažalost, potporu pružaju i neke neupućene hrvatske udruge, koje ne mogu ili pak ne žele u toj retorici vidjeti politiku približavanja Hrvatske nedavnom agresoru. Za razliku od njih neki dobro znaju što znači odlazak Hrvatske s Balkana pa se u javnosti nastoje nametnuti kao tužitelji hrvatske države, koja navodno ne ispunjava svoje preuzete obveze. Tako neki Eugen Jakovčić iz Teršeličkine Documnte traži novo pokretanje istraga protiv nekih bivših državnih dužnosnika optužujući ih za navodni ratni zločin, a Milorad Pupovac iz Srpskog narodnog vijeća poručuje kako u hrvatskoj politici "postoji diskriminacija" manjina. Istodobno stanoviti Sulejman Tabaković tvrdi kako se "stanarsko pravo, kao imovinsko pravo, nije moglo nikakvim aktom ograničiti, niti oduzeti" te da Srbima, koji su napustili Hrvatsku, a tako i društvene stanove treba dati pravo na otkup stana. Ovo su očito rijetki Hrvati (?) koji odobravaju srpski govor u Srebrenici, Vukovaru i drugim mjestima?

Nu oni će s vremenom s više postajati dio ekstremnoga političkog cirkusa, koji će se opirati Hrvatskoj i onda kad ona uđe u EU. Ulazak pak Rusije u gospodarski prostor Srbije i Republike Srpske mnogo je ozbiljnije pitanje, jer otvora Moskvi mogućnost približavanja Jadranskom moru, pa regionalno koketiranje Hrvatske sa Srbijom prestaje biti samo hrvatsko-srpski problem. Posjet državne tajnice Hillary Clinton Zagrebu trebao bi razbistriti maglu u umovima hrvatskih političara, koji iz nje ne mogu ili ne znaju izići još od 1918. godine.

Mate Kovačević