Srpska manjina u Hrvatskoj danas plod je sustavnog srbovanja i talac četništva. Ta u Hrvatskoj njegovana i privilegirana manjina pobrkala je države, povijest, stvarnost; zaboravila gdje živi i koja smo godina.

Republika Srbija je rehabilitirala četništvo i alkemijom nimalo bezazlene dijagnoze vlastiti fašizam pretvorila u antifašizam. Četništvo u Hrvatskoj nije nimalo dobrodošlo i to srpska manjina u Hrvatskoj neprestano zaboravlja pa olako i za sitniš pristaje biti talac svojih političkih prvaka poput Pupovca, Džakule, Stanimirovića i sličnih doušnika izašlih ispod partijskog šinjela. Srpska manjina u Hrvatskoj trajni je talac srpskih ateista protuprirodno slizanih sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja je po svojim postupcima ostala millet: samo priznata konfesionalna zajednica ugrađena u ustrojstvo (osmanlijskog) carstva, a ne u svojoj autokefalnosti suverena konfesija.

Srpsko pravoslavlje je preko Grčke usvojilo samo vanjska obilježija nove religije (pokrštavanje), a hagiografska literatura u srednjem vijeku uspješno je nadomještala teološku literaturu. Zbog odsutnosti spekulativne teologije i racionalnog tumačenja dogmi, zapravo svih kulturoloških i duhovnih faza zapadne uljudbe, u srpskome se pravoslavlju sve teže određuje granica između kršćanskog nauka i pučkog vjerovanja. Kasnije je to prožimanje službenog pravoslavlja i pučkog vjerovanja uzelo maha na način da je to i takvo kršćanstvo izgubilo (pre)mnoga obilježja i podleglo neukosti pučkih običaja.

Četništvo se slizalo i ukorijenilo u osvajačkom srpstvu, i od Osmanlija uškopljenom pravoslavlju, te dobilo općenarodni konsenzus i stvorilo državotvorni legitimitet. U Hrvatskoj se četništvo ukorijenilo s Jugoslavenstvom, tj. nimalo prikrivenim procesom prisajedinjenjem tzv. „srpskih oblasti“ majci Srbiji.

S kojim pravom, i uz čije dopuštenje, Milorad Pupovac kao deklarirani ateist priređuje pravoslavni Božićni domjenak? Srpska manjina u Hrvatskoj samo je prigodno vjernička, isto kao što je bila prigodno jugoslavenska, četnička, partijska i što god je trebalo ne bi li se što više izvuklo i zagrabilo iz Hrvatske. Ovakva političko-božićna manifestacija odraz je političkog i nacionalnog prkosa, zapravo nemoći da se demokratskim metodama postigne građanski napredak. Sakrivena izlikom Julijskog kalendara, i kako bi istaknula različitost(?), srpska manjina u Hrvatskoj nije nikad željela vjerski komunicirati sa svojom braćom katolicima, dapače smatrala ih je svojim tradicionalnim neprijateljima, njih i Vatikan u jednakom omjeru.

To govori o namjeri da se srpska manjina u Hrvatskoj nije ni pokušala vidjeti kao kršćanska zajednica i osmisliti svoj suživot sa svojom katoličkom braćom, nego je iskušavala sve (neprijateljske) opcije, nikad kršćansko zajedništvo. Žalosno, jer za nas kršćane samo je Jedan na križu. Službeni i prigodni sastanci jednih i drugih crkvenih dostojanstvenika i njihova uljuđena neiskrenost se ne računaju. U Srba i Srbijanaca redovito je prevagnula stara ideja prisajedinjenja tzv. „srpskih zemalja“, i to pod svaku cijenu, bilo da je riječ o slizanosti petokrake i kokarde – do dana današnjeg kad SDPartija računa na glasove srpske manjine – bilo da je riječ o jugoslavenstvu kao kovačnici novog, „jugoslovenskog naroda“. Srpska manjina u Hrvatskoj više je računala na orjunaše, masone i Partiju nego na svoju hrvatsku katoličku braću. Srbi i dalje sa sobom kao ofucane seoske toteme vuku popudbinu dviju Jugoslavija i boljševizma uvjereni da će im ta dva zla donijeti bolji život i obnoviti Srboslavlju.

Poteškoća sa srpskom manjinom u Hrvatskoj slična je kao i kod svih europskih imigranata iz Afrike i Bliskog istoka: oni se nisu došli integrirati i biti građani, postati dio kulture (u koju su teškom mukom i uz velika odricanja stigli) nego žele nastaviti onaj život od kojeg su pobjegli, žele svoje običaje i talambase silom nametnuti svojim domaćinima. Takav je kulturološki uvoz iz Srbije i Bosne: pevaljke, narodnjaci, rakijanje, loš zubni status, i još gore „samoupravljačke“ navike te izrazito agresivan, prigodice i vrlo perfidan, srpski nacionalizam.

            I sada, kad je jedan zastupnik sa saborske govornice izrekao nekoliko iskrenih rečenica o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, o Miloradu Pupovcu i njegovoj ulozi u Domovinskom ratu, licemjerna saborska uljudnost raskokodakala je našu diletantsku političku pozornicu i raspisala tzv. lijeve novinare-croatofobe željne blaćenja svega što započinje slovom „h“. Dinko Burić jednostavno ne želi držati smokvin list u ustima; to je samo govor istine i činjenica, nikakav govor mržnje. Zar je verbalni delikt spomenuti velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, tisuće ubijenih, silovanih, tisuće i tisuće projektila upućenih prema hrvatskom stanovništvu, našim kućama, stanovima, cjelokupnoj imovini, i jesmo li ikad od srpske manjine u Hrvatskoj čuli ispriku, osjetili njihov iskreno žaljenje i stid? Ne oni su se državnoj velikosrpskoj agresiji priključili na najgori mogući način: u ime jedne razbojničke ideologije prisajedinjenja i četništva okrenuli su se protiv svoje katoličke braće, svojih susjeda, protiv države i naroda koji su ih prihvatili.

Zar je hrvatski nacionalizam biti državotvoran, domoljub, biti svetonazorski kršćanin, i boriti se za promociju svojih vrijednosti, i zar opet srpska manjina u Hrvatskoj etiketom „hrvatski nacionalizam“ želi svijetu dokazati hrvatsku genocidnost i obnovu nekakvog ustaštva? To im je jednom uspjelo i prošlo, gotovo je, Hrvati su sebi izabrali put prema europskoj civilizaciji, obnovili svoju državu koja je postala dio slobodnog i demokratskog svijeta: članica NATO-a i EU. Srpska manjina u Hrvatskoj mora se osvrnuti i zapitati zašto je od svih manjina u Hrvatskoj samo ona protiv hrvatske države, zašto je ratovala protiv Hrvatske i zašto je neprestano incidentna? Što je s drugim manjinama u Hrvatskoj: Slovencima, Mađarima, Slovacima, Česima, Nijemcima... zašto oni ne ratuju protiv Hrvatske?

            Milorad Pupovac samo sliči na uljuđenog građanina, to je maska građanina, ispod maske je militantan srpski nacionalist. Sve vrijeme srpske agresije on srbuje i ostaje njihov politički operativac sa zadaćom. I nakon Oluje njegova je zadaća ista i nepromijenjena – destabilizacija Hrvatske svakim načinom i probitak srpske manjine u Hrvatskoj na račun većinskog naroda, ali ne u okviru hrvatske države. Hrvatska za njega ostaje tamnica srpske manjine i kozmetički uljepšana „endehazija“. Pupovčeva zadaća je kompromitacija suverene i međunarodne Hrvatske i – vlastiti profit.

            U domovinskom ratu u redovima HV bilo je oko deset tisuća pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj, to su hrvatski građani koji su prepoznali svoj hrvatsku domovinu, svoju budućnost i na njima treba graditi odnose hrvatske države i srpske manjine u Hrvatskoj, a ne na ratnim profiterima poput Milorada Pupovca.

 

L. C.

Share
0