Svako zlo za neko dobro, uvriježena je izreka u narodu, koja se obično koristi kao utjeha za onoga koga je zlo pogodilo, a dobro mu baš i nije na vidiku. I doista, porazno zvuči kad izgubite sudski spor, pogotovo ako se radi o snažnim emocijama nabijenom sporu nacionalnih razmjera kao što je tužba za genocid na Međunarodnom sudu pravde.

Promatra li se ishod površno, može se zaključiti kako je spor završio bez pobjednika, budući su obje tužbe, i hrvatska tužba i srpska protutužba od najvišeg Suda na svijetu odbačene. Slaba je to utjeha za hrvatsku javnost čija su očekivanja bila veća, budući je Srbija protutužbom uzvratila prije svega kako bi postigla psihološku ravnotežu i ublažila moguću štetu. Ipak, pročita li se presuda temeljito, lako je uočiti da osim izricanja konačnog pravorijeka sadrži i druge bitne elemente poput utvrđivanja činjeničnog stanja. Stoga pogledajmo što je Sud točno utvrdio, najprije u slučaju hrvatske tužbe, a potom i srpske protutužbe.

Sud je utvrdio da su JNA i srpske snage – dakle, počinitelj je jasno imenovan – počinile genocidna djela nad ciljanom grupom, dakle Hrvatima i ostalim nesrbima u području Hrvatske zahvaćenom ratnim djelovanjima, i to u obliku velikog broja ubojstava, mučenja, silovanja i drugih načina zlostavljanja. S druge strane, Sud ipak nije utvrdio da su ta djela učinjena s genocidnom namjerom, to jest s ciljem fizičkog i biološkog uništenja hrvatskog naroda na tom području zbog čega je tužba i odbačena. U objašnjenju, oslanjajući se uglavnom na dokaze iz procesa vođenih na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije – u našoj javnosti poznatijeg kao "Haškog suda" koji za razliku od ovog, također Haškog, sudi pojedincima a ne državama – Sud zaključuje kako su navedena genocidna djela počinjena s namjerom protjerivanja hrvatskog stanovništva radi stvaranja etnički čistog srpskog teritorija. Pritom u načinu provedbe tih djela uočava obrazac koji upućuje na njihovu sistematičnost.

Kad već Međunarodni sud pravde djela počinjena u Domovinskom ratu protiv hrvatskog naroda ne prepoznaje kao genocid - o čemu je jedino mjerodavan suditi - razumno je pitati se postoji li uopće sud koji će državama suditi za ono što je ovaj Sud utvrdio. Radi se, ponovimo, o planiranju i provedbi protjerivanja stanovništva određene etničke pripadnosti s ciljem stvaranja etnički čistog područja. Nažalost, takvog suda nema, već se za tako okarakterizirana djela mogu teretiti samo pojedinci, npr. pripadnici političkog i vojnog vrha zemlje čiji ih je državni aparat počinio.

S druge strane, u protutužbi Srbije Sud nalazi djela iz istih kategorija Konvencije o genocidu kao i u slučaju hrvatske tužbe. Ipak, ogromna je razlika u karakterizaciji tih djela. Naime, u zaključku kojim utvrđuje ubijanje Srba u izbjegličkim kolonama izražava se velika sumnja ("significant doubt") da je to učinjeno sistematski. Također, za ubojstva Srba na privremeno zaposjednutom području za vrijeme akcije "Oluja" i nakon nje Sud zaključuje da su provedena od strane pripadnika ("member of") hrvatskih oružanih snaga što upućuje na pojedinačna, nikako ne na sustavno planirana i izvršena djela. Uz to, važno je primijetiti kako su prve dvije točke srpske protutužbe - ubojstva civila uslijed prekomjernog granatiranja i time navodno uzrokovano prisilno raseljavanje "krajiških" Srba - odbačene.

Naravno, ni genocidna namjera u pokazivanju koje je najjači "adut" Srbije bio famozni "Brijunski transkript" – prijepis zvučnog zapisa sastanka hrvatskog vojnog i političkog vrha nekoliko dana prije početka "Oluje" - nije dokazana zbog čega je i protutužba odbačena. Posebno vrijedi pročitati dio presude u kojem Sud secira srpsku interpretaciju ovog "krunskog dokaza". Tonom i sadržajem kao da se obraća malom djetetu Sud suvereno razotkriva sve srpske smicalice. Tako, osvrćući se na dio dokaznog materijala, tumači kako prvu rečenicu ne treba promatrati izolirano, već ukazuje kako kontekst pokazuje sljedeća, naravno izostavljena iz srpske "argumentacije". Sad je vrijeme prisjetiti se i kako je "Brijunski transkript" svojevremeno predstavljao jedno od glavnih oruđa za nametanje krivnje hrvatskom vodstvu za "etničko čišćenje" provedeno u "Oluji" – što, ponavljamo, Sud u presudi ne nalazi – uporno korišteno od strane prosrpskih medija sa sjedištem u Hrvatskoj. Sad, kad na jednom tako vulgarnom primjeru manipulacije imamo neovisnu ekspertnu potvrdu, možemo ih mirne duše tako precizno, dakle prosrpskima, okarakterizirati. A mogli bismo ih nazvati i unutarnjim agresorom, jer to kao vjerni suradnici i istomišljenici slijednika vanjskog agresora svakako zaslužuju. Da ne spominjemo kako i u kaznenom zakonu ima nešto što zaslužuju, pa nek' se i dalje "čude" zbog čega već više od stotinu dana prosvjeduju "oni u Savskoj".

Ipak, ostaje nemali žal što pitanje okolnosti raseljavanja "krajiških" Srba pred sudskim vijećem nije posve razjašnjeno. Naime, u prvoj verziji tužbe Hrvatska tereti Srbiju i za sustavno, organizirano i prisilno preseljenje hrvatskih Srba. U međuvremenu je to iz tužbe izostavljeno pa se Sud nije ni trebao očitovati o toj tvrdnji, već je samo zaključio da preseljenje Srba nije posljedica genocidnih namjera hrvatskog političkog vodstva. "Zasluge" za izostavljanje te točke pripadaju trenutnom predsjedniku RH koji broji zadnje dane na tom položaju. Kako se u nedavnom intervjuu Večernjem listu sam pohvalio, izbacio je optužbu za - kako ga je nazvao - "autogenocid", jer su nam se "na tome u svijetu smijali". Inače, iskustvo nas uči da kad god ovaj čudan svat progovori o nekome ili nečemu s podsmijehom i omalovažavanjem, sjetimo se samo "Barbike", to treba uzeti sa zrnom soli. Jest, možda se i jesu smijali, ali zar nam se manje smiju zbog predstečajnih nagodbi, fiksiranja franka ili možda oprosta dugova? Cinici primjećuju kako nam se radi ovog zadnjeg ne će smijati jedino u Grčkoj. Štoviše, tamo će na krilima nove vladajuće političke klime to štivo biti ozbiljno analizirano. Zbog "Lexa Perković" su nam se doduše manje smijali, jer oni protiv kojih je bio usmjeren imaju nešto slabije razvijen smisao za humor, pa su se samo zgražali. Ali to uopće ne znači da će nas zbog toga taj marifetluk manje koštati. Kako bilo, Sud je utvrdio da genocidne namjere preseljenja hrvatskih Srba u hrvatskoj vojnoj akciji nije bilo, dok se o tvrdnji o njihovom prisilnom "humanom preseljenju" organiziranom od strane struktura lojalnih Srbiji nije izjasnio, jer nije imao temeljem čega.

Nadalje, hrvatska tužba se nijednom riječju ne dotiče uloge jugoslavenskih tajnih službi, poglavito KOS-a u koordinaciji djelovanja JNA i paravojnih formacija te pripremi, organizaciji i provođenju zločinačkih radnji. Od stručnjaka koji je vodio pa napustio hrvatski pravni tim moglo se čuti da je to učinio, jer nije mogao utjecati na odluke donošene u Zagrebu, ali i u "strateškom partneru" Londonu. Za to vrijeme oni na najvišim državnim položajima nastojali su "ojačati" hrvatsku poziciju u sporu upornim zauzimanjem da se tužba povuče. Da, doista ne manjka elemenata koji upućuju na svjesnu opstrukciju u vlastitim redovima, no nije li Hrvatska tome bili izložena i u najtežim vremenima vanjske agresije – sjetimo se samo embarga na uvoz oružja – pa ih je ipak čudesno prevladala. Sad je ipak u neusporedivo povoljnijoj poziciji koja zahtijeva upornost i strpljenje kako bi iskoristila stečenu stratešku prednost.

Općenito, možemo reći da je najveća vrijednost presude, uz sažeti preglednik najvećih zločina na jednome mjestu, upravo u tome što je srpskoj strani u sukobu utvrđen sistematski zločinački obrazac s namjerom etničkog čišćenja, dok u nedjelima počinjenim s hrvatske strane ništa tomu nalik nije uočeno. Štoviše, zaključci Suda upućuju na pojedinačnu odgovornost neposrednih izvršitelja tih djela. Teško je ne primijetiti kako su navedeni nalazi upravo dijametralno suprotni ponašanju hrvatskih i srpskih pravosudnih tijela u istragama zločina počinjenih za vrijeme rata. Naime, Srbija sudi isključivo neposrednim izvršiteljima sa svoje strane (procesi Ovčara, Lovas i Sotin), dok su se s druge strane hrvatska pravosudna tijela ekstenzivnim tumačenjem zapovjedne odgovornosti upinjala osuditi visokopozicionirane vojne i civilne dužnosnike, simbole obrane pojedinih hrvatskih gradova i krajeva. Možda je baš zato dio dokaza za neke od najvećih zločina predočen Sudu u manjkavoj formi. Naime, ostao je na razini policijskih zapisnika i nepotpisanih svjedočenja, jer ti slučajevi nisu dočekali sudski nastavak. Tako je, npr. za grozan masovni pokolj u Voćinu Sud utvrdio kako hrvatska strana nije prezentirala dovoljno dokaza koji bi ukazivali na to da su tamošnje Hrvate ubile srpske snage. Kako i bi, kad su za to vrijeme pravosudna tijela RH imala drugog posla, jer trebalo je čerečiti Norca, Glavaša, Merčepa, Đuru Brodarca, a evo sad i Sačića. U tom smislu presuda bi mogla predstavljati poticaj za zaokret tj. priliku da se srpsku stranu podvrgne pritisku kako se u procesima više ne bi zaustavljala na neposrednim izvršiteljima, ali i za pročišćenje do srži korumpiranog hrvatskog pravosudnog aparata koji se sve ovo vrijeme sustavno iživljavao nad ratnim herojima. Srećom, da bi pomogla Srbiji suočiti se s vlastitom prošlošću u duhu obrazloženja presude, danas Hrvatska raspolaže i učinkovitijim sredstvima od same presude. Za ovo drugo, lustraciju vlastitog pravosudnog aparata, treba sama smoći snage i volje.

Utvrđivanje povijesne istine moglo bi uzdrmati i udruge koje u ime pomirenja temeljenog na zaboravu i zaobilaženju potpune istine bježe od konteksta povijesnih događaja kao vrag od tamjana, zbog čega ih, valjda, neki koji savjesti nemaju nazivaju "našom savješću". Presuda pokazuje da su dosadašnji radovi navodno pristranog Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra na čelu s Antom Nazorom ipak bliže cjelovitoj povijesnoj istini kojom se "naša savjest" ni ne pokušava baviti. Naravno, samosvjestan bi narod vjerovao vlastitim znanstvenim institucijama, dok onaj poljuljan, nesiguran u sebe uvijek treba čekati neovisnu potvrdu izvana. Pa evo mu je!

A oni "objektivni" i "nepristrani" - koji ne žive za žrtve nego od žrtava žive - neka objasne nije li "pomalo" paradoksalno da oni najbliži žrtava iz "Oluje" u selima Grubori i Varivode dobivaju pravo na sudsku zadovoljštinu prije rođaka i prijatelja žrtava zločina počinjenih četiri godine ranije u selima Voćin i Baćin - u svakome od njih više nego dvostruko brojnijima nego u Gruborima i Varivodama zajedno. Temeljem kojih su to kriterija i kakvim mešetarenjem ti strvinari uspostavili tečaj između žrtava kao da se radi o novčanim valutama? Pa su se k tome još usudili korištenjem iste "tečajne liste" Paulin Dvor izjednačiti s Ovčarom i tako počinitelja podlo htjeli svesti na "konglomerat loših politika" čime bi se ravnomjerno podijelila krivnja na tadašnje hrvatsko i srpsko državno vodstvo. Da ne spominjemo kako na njihovoj "tečajnici" jedno dijete "s imenom" ubijeno u ratno vrijeme, ali ne u ratnim okolnostima, vrijedi više nego 402 "bezimena" djeteta ubijena u ratu. Odakle pravo tim "komesarima" da pri određivanju prioriteta sudskog procesiranja zanemare kronologiju, okolnosti i razmjere stradavanja? Na kraju, što zaključiti nego "ni med žrtvama ni pravice", a pogotovo je nema od onih kojima su usta puna pravednosti i brige za žrtve.

Presuda konačno predstavlja i dobar temelj za zaštitu istine o ključnim povijesnim događajima vezanim uz nastanak hrvatske države i očuvanje njezine cjelovitosti. O čemu je, ako ne o tome, nužan opći društveni konsenzus, s obzirom na – sad to jasno vidimo - izvana inducirane prijepore o tim ključnim temama kojima se hrvatskom narodu sustavno nametala nepostojeća krivnja? Hrvatski narod i ostali hrvatski državljani zaslužuju jednu i jedinu istinu u povijesnim udžbenicima, na sveučilištu, u sudstvu, u političkim tijelima, a ne "našu" i "vašu" istinu. Provede li se to u djelo, onaj koji će istinu temeljenu na odluci najvišeg svjetskog Suda dovoditi u pitanje više ne će moći biti predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku, niti ministar vanjskih poslova, a kamoli predsjednik države. Niti će opskurni časopisi koji će "kritički preispitivati" istinu moći računati na državnu subvenciju. Da parafraziramo Brijunski transkript, onima koji izopačuju cjelovitu istinu o Domovinskom ratu "treba nanijeti takve udarce poslije kojih će nestati iz medija, sveučilišta, pravosuđa, politike, kulture i općenito, javnog života". A oni koji se s istinom emotivno nikako ne mogu pomiriti, moći će "svoju" istinu "guslati" samo u četiri vlastita zida, no njeno javno iznošenje trebalo bi biti, ako već ne zakonski sankcionirano, onda u najmanju ruku posve ignorirano.

Nedvosmisleno identificiranje JNA u presudi kao izravnog počinitelja genocidnih čina otvara i mogućnost lustracije jugoslavenstva u hrvatskom javnom životu. Naime, upravo JNA predstavlja svojevrsni zaštitni znak, simbol i temelj jugoslavenstva. Podsjetimo, ta je čuvarica "bratstva i jedinstva" i tekovina "narodnooslobodilačkog" rata započela, ali i okončala svoj vijek na isti način - masovnim uništenjem hrvatskog naroda. Stoga po pitanju tretmana jugoslavenstva presuda ima sličan potencijal kao i rezolucije Vijeća Europe kojima se osuđuje komunistički totalitarizam, taj drugi jahač apokalipse koji je zajahao hrvatski narod u prošlom stoljeću. Čim se oni koji su pupčanom vrpcom povezani s duhom i ostavštinom toga vremena u ropotarnici povijesti pridruže svojim prethodnicima, otvara se prostor za donošenje odgovarajućeg zakonskog okvira. Njime bi se onima koji veličaju jugoslavenstvo i(li) zagovaraju institucionalno povezivanje s "tim prostorom" - bilo izravno, bilo kroz njegovu suvremenu inačicu "Regiju" - uskratilo obnašanje odgovornih dužnosti u svim područjima društvenog i političkog djelovanja.

Baš kao što rat nije moguće završiti drukčije nego cjelovitom istinom o njemu, tako Hrvatska ne će moći zaklopiti ni poglavlje za hrvatski narod razornog dvadesetog stoljeća, ne odloži li komunistički totalitarizam i jugoslavenstvo na primjereno mjesto - ne samo u povijest, već i s onu stranu zakona. U uklanjanju naslijeđa i mentaliteta potonjeg demona ova bi presuda mogla odigrati ulogu kamena zaglavnog.

 

Grgur S.

Share
0