Vrlo neumjesna pa i neodgovorna politička polemika u samom vrhu hrvatske politike uslijedila je u danima nakon napada Danijela Bezuka na institucije Vlade, Sabora i policajce koji su ih čuvali. Umjesto rasprave o sigurnosnim propustima koji su takav napad učinili mogućim, što bi u uređenim sustavima bila očekivana prva razina rasprave nakon ovakvog čina, premijer Plenković je jednostrano proglasio da propusta nije bilo.
Plenković i Pupovac, kako su najavili, otišli su u Varivode komemorirati nevine srpske žrtve, zločine pojedinaca (!), pljačkaša koji nemaju nikakve veze s hrvatskom državom, i to kada je Hrvatska vojska već odavno oslobodila hrvatski teritorij. Budući da institucije hrvatske države s tim zločinom nisu imale nikakve veze, niti su ga naredile niti provele, smatrao sam i smatram da predsjedniku Vlade, države ili bilo kojem visokom državnom dužnosniku tamo nije mjesto jer se na simboličkoj razini time sugerira – a to je bio i sukus optužnice u Haagu – da je iza tih zločina stajala hrvatska država, Tuđman, ministar Šušak, generali Gotovina, Čermak i Markač. Ta optužnica je pala.
Možda bi bilo pretjerano atmosferu posjeta američkog državnog tajnika Mikea Pompea Hrvatskoj usporediti s atmosferom u Sajgonu 1975., kada su napredne vijetnamske komunističke snage, inspirirane SSSR-om i Kinom, vratile u svoje okrilje i najveći vijetnamski grad i kada je svaki Amerikanac na svijetu bio po definiciji neprijatelj naroda, čovjek sumnjivih namjera, zaslužan svake kazne.